U vjerskoj tradiciji Bošnjaka, kao i u vjerskom kalendaru, Lejletul-miradž ima status odabrane, blagoslovljene noći. Prema hidžretskom kalendaru, to je 27. noć mjeseca redžeba. Te noći, prema nekim islamskim učenjacima, Muhammedu, a. s., dogodili su se Isra i Miradž. Pored toga što se u našoj vjerskoj tradiciji Lejletul-miradž veže za 27. noć redžeba, karakteristično za ovu noć jeste još nekoliko formi njezinog obilježavanja. Prateći sve te forme u periodici Islamske zajednice u BiH, uočavamo da su među njima dominantne tri: učenje mevluda u džamijama, uz prigodna predavanja, učenje miradžija u tekijama i privatnim kućama i učenje i poklanjanje hatmi vakifima.
Tvrdnju o tradiciji učenja mevluda naprosto nije potrebno dokazivati. Naša periodika je prepuna izvještaja o tome kako se za ovu noć u našim džematima organiziraju mevludske svečanosti, uz prigodna predavanja itd. Ta praksa prisutna je i danas, mada se čini kako lagahno iščezava.
Učenje miradžija – vjerski nadahnutih spjevova o miradžu, spada u dio vjerske tradicije ovdašnjih muslimana. O miradžu su kod nas svoje talente iskušali mnogi umni i poetski nadahnuti ljudi poput Safvet-bega Bašagića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića, Muhameda Ruždije, Sabita Užičanina i dr. Od svih navedenih autora, miradžija Sabita Užičanina je bila najbolje prihvaćena na našem duhovnom prostoru.
„Miradžske svečanosti održavale su se u Sarajevu, prvo u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši. Tu se učila miradžija Sabita Užičanina na turskom jeziku sve do 1924. godine. U želji da se nastavi ova lijepa islamska manifestacija rahm. hadži Mujaga Merhemić prenio je učenje Miradžije Sabita Užičanina u svoju kuću. To je bilo 1927. i od tada pa do naših dana miradžija Sabita Užičanina uči se svake godine u hadži Mujaginoj kući. Poslije smrti hadži Mujagine (umro 23. 3. 1959. godine) tradicija učenja Miradžije, a uz ramazan i šerif i učenja bedrije, nastavila je njegova vrijedna i učena kćerka hfz. Mulahanuma”, navodi Mustafa Gobeljić u Novom Muallimu.
Miradžiju su u hadži Mujaginoj kući prvo učili poznati sarajevski hafizi: Fatim Mustafa ef. Kulenović i Osman ef. Merhemić, zatim hfz. Esad ef. Sabrihafizović, hfz. Ibrahim ef. Proho, Mustafa ef. Varešanović i dr… a zamijenili su ih mlađi učači hadži hfz. Halid ef. Hadžimulić, hadži hfz. Kamil ef. Silajdžić, hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić, hadži Muhamed ef. Mujezinović, hadži Halid ef. Varatanović i dr.
Nakon smrti h. Mujagine kćerke, Mulahanume, 1985. godine, miradžija se nastavila učiti u Hadži-Sinanovoj tekiji u Sarajevu.
Jedna od specifičnosti jeste i ta da se umjetso šerbeta, kako je to običaj kod mevluda, tokom učenja miradžije u Merhemića kući služilo mlijeko.
Učenje hatmi vakifima je još jedna od tradicija vezanih za Lejletul-miradž. Iako ne postoji nikakva veza između miradža Poslanika, s. a. v. s., i institucije vakufa u islamu, u zvaničnom kalendaru Islamske zajednice u BiH 26. redžeb je označen kao Dan vakifa. Toga dana u mnogim našim džamijama učene su hatme vakifima i održavana predavanja o važnosti vakufa. Insistiralo se čak i na detaljima, kao, naprimjer, da li će se u svakom džematu za vakife proučiti hatma ili će svi imami s jednog područja proučiti jednu hatmu.
Baš ovaj datum uzet je zato što je veliki vakif Sarajeva merhum Gazi Husrev-beg ovjerio svoju zakladnicu – vakufnamu o osnivanju svoje Medrese na Šerijatskom sudu u Sarajevu u mjesecu redžebu, i to uoči Lejletul-miradža. To se dogodilo 26. redžeba 963. god. po Hidžri, odnosno 8. januara 1537. godine po novom kalendaru.
Hadisi o temi miradža su brojni. U njima se detaljno opisuje taj događaj, počevši od Poslanikovog, s.a.v.s., polaska iz Mekke, pa dalje. Navode se detalji vezani za njegovo odsjedanje u Kudsu (Jerusalemu), zatim detalji vezani za susrete s nekim Božijim poslanicima, te, na koncu, opisuje susret i s Uzvišenim Gospodarom.
