Ova povelja odiše određenim optimizmom nezavisnog vladara koji sebe naziva „velikim banom“. Naime, povelja je izdata nakon što je i definitivno okončan križarski pohod na Bosnu ugarskog princa Kolomana na Bosnu, tokom kojeg je osvojio dobar dio Ninoslavljeve teritorije. Spas je došao iz neočekivanog pravca-od najstrašnijih osvajača srednjovjekovnog perioda-mongolskih trupa. Ovi nezadrživi ratnici su se od nerazjedinjene skupine plemena mongolske stepe transformisali u najveću osvajačku silu svog vremena, koja je osvojila ogromno područje Azije, a počela se ubacivati i na područje Centralne Evrope. Nakon što su 1235. godine potpuno porazili snage Bugara i Kumana, mongolske horde predvođene Batu kanom i Subataj kanom nastavile su progoniti oko 40.000 Kipčak Kumana, koji su utočište našli na području Ugarske kraljevina. Budući da je kralj Bela IV odbio da ih preda progoniteljima, sukob je postao neizbježan. U odlučujućoj bici na rijeci Sajo 1241. Mongoli su u potpunosti razbili Ugarsku vojku. Princ Koloman je poginuo u borbi, a kralj Bela je morao bježati sve do dalmatinskih otoka. Manji mongolski odredi prošli su i kroz bosansku teritoriju, ali osim uobičajenih pljački, nije zabilježen značajniji sukob. (Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018.)