Mubera Mujagić rođena je 29. septembra 1943. godine u Sarajevu. Završila je Pedagošku akademiju u Sarajevu, a 1982. godine diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radni vijek provela je kao nastavnica tadašnjeg srpskohrvatskog jezika i književnosti, poznata kao izuzetan pedagog i kulturna radnica.
Književno se afirmisala već prvom zbirkom poezije „Trenutak sa dva postojanja“, koju je 1973. godine objavila sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost“. Za ovu zbirku dobila je nagradu za najbolju pjesničku knjigu na manifestaciji „Trebinjske večeri poezije“, pod pokroviteljstvom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Godine 1984. u Napulju je objavljena njena druga zbirka poezije „Šutnja kao govor“, prevedena na italijanski jezik. Za ovo djelo dobila je Veliku zlatnu medalju Evropske akademije. Godinu dana kasnije, 1985., postaje član te akademije i dobija zvanje konzula akademika za Bosnu i Hercegovinu, kao jedna od 24 izabrane ličnosti iz Evrope. Dobitnica je i Trofeja Italije, Velike nagrade Mediterana i priznanja za esej „Poezija i sloboda“ na francuskom jeziku.
Njene pjesme prevođene su na više od deset jezika i zastupljene u brojnim domaćim i međunarodnim antologijama. Učestvovala je na književnim manifestacijama, simpozijima i konferencijama u zemlji i inostranstvu. Pored poezije, bavila se esejistikom i pripremila antologiju stvaralaštva mladih pod nazivom „Tito – sloboda – domovina“ (1979). Napisala je i knjige koje nisu doživjele objavljivanje, među kojima su „Bosna u meni“, izbor pjesama na slovenskom jeziku i drugo.
Među značajnijim objavljenim djelima su i zbirke „Budi drveće pod nebom“ (1987), „Kalem moje ruke“ (1995), „Potop šutnje“ (2000) i trojezična knjiga „Ogledalo od magle“ (2000).
Godine 1985. Mubera Mujagić se obratila redakciji beogradskog nedeljnika NIN s pismom u kojem je predložila da se iz tadašnjih školskih programa uklone Njegošev „Gorski vijenac“ i Mažuranićev „Smrt Smail-age Čengića“, smatrajući da ti tekstovi, zbog načina na koji su interpretirani, mogu izazvati netrpeljivost prema muslimanima i Bošnjacima. Predložila je da se umjesto „Gorskog vijenca“ izučava Njegoševa „Luča mikrokozma“. Ova inicijativa izazvala je oštre reakcije javnosti, akademske zajednice i političkih struktura tadašnje Jugoslavije.
Nakon toga suočila se s ozbiljnim posljedicama, izgubila je posao, bila izložena institucionalnim pritiscima, a izdavači su odbijali objavljivati njene nove radove. Doživjela je potpunu društvenu i profesionalnu izolaciju. Čak je i učenik koji ju je pokušao braniti bio kažnjen od strane sistema. Iako je u inostranstvu bila priznata i nagrađivana, u domovini je bila marginalizirana.
Preminula je 27. maja 2008. godine u Sarajevu, u krajnje teškim uvjetima, bez struje, vode, grijanja, penzije, zdravstvenog osiguranja i gotovo bez ikakve društvene brige. Njena smrt prošla je gotovo neprimijećeno. Na njenoj dženazi nije bilo nijednog predstavnika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, čiji je član bila. Četiri godine prije smrti, 2004. godine, proglašena je ženom godine u Sjedinjenim Američkim Državama.
Mubera Mujagić ostala je upamćena kao moralno istrajna, hrabra i dosljedna intelektualka koja je, bez obzira na posljedice, podigla glas protiv kulturne diskriminacije i ideološke zloupotrebe književnosti. Njeno književno naslijeđe i građanska hrabrost i dalje su važan podsjetnik na cijenu koju pojedinac može platiti zbog slobodoumnog mišljenja i zalaganja za pravdu.
Adis Holjan
