Mustafa Ejubović – Šejh Jujo rođen je 1650. godine u Mostaru. Ovaj velikan svoju biografiju je sam sačinio, a njegovi kasniji biografi naveli su da je napisao 27 djela. Izučavao je pravo (fikh), disputaciju, logiku (mantik), književnost, gramatiku, akaid i tefsir, filozofiju i astronomiju. Pisao je na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i na tri vrste arapskog pisma maski, talik i nashtalik. Pored maternjeg bosanskog jezika govorio je arapski, turski i perzijski. Mustafa je školovanje započeo u Mostaru, a zatim je pohađao medresu u rodnom gradu i još tada se isticao bistrinom, marljivošću i obrazovanjem tako da su „njegovi drugovi u njeg prstom upirali”.

U težnji za višim obrazovanjem 1677. godine, u 27. godini života, odlazi na školovanje u Istanbul, na čuveni univerzitet Sahn-i Seman, i nakon četiri godine ga završava. Boravio je u Istanbulu 15 godina i jedan mjesec. Za vrijeme njegovog boravka u Turskoj najveći su učenjaci priznavali njegovu vrijednost i sposobnost. Bio je najpopularniji među učenjacima svog vremena.

Prema predaji, kada mu je u Carigradu ponuđeno da bude savjetnik sultana, on je odbio rekavši: „Osjećam blagi povjetarac Svemilosnog, dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude koja teško podnosi nedaće”. Vratio se i bio muftija sve do smrti u svom gradu.

Rješavao je brojna pitanja na koja niko nije znao odgovore Nastojao je iskorijeniti nepoštivanje nauke i vjere. Neprekidno je bio zauzet obrazovanjem i isticanjem najvećih krijeposti, a njegov učenik Ibrahim Opijač pernio je kako je od Juje čuo da kaže: „Prošla bi i sedmica dana, a ja se ne bih raskomotio, ni pošteno naspavao”. Imao je izrazito veliku sposobnost pamćenja da mu se iz sjećanja nije izgubilo ono što je prije 30, ili više godina čuo od profesora, ili pročitao u knjizi i to bi citirao kada bi mu bilo potrebno i navodio tačno mjesto gdje se to nalazi.

Učenicima je govorio: „Znanje morate sticati iz žive riječi ljudi, jer čovjek pamti najljepše od onoga što je čuo, a govori najljepše od onoga što je zapamtio”.

Krasile su ga mnoge osobine, pravednost, upornost, volja i vedrina, a iznad svega skromnost, nikada nije htio ići ispred svojih učenika, već zajedno s njima. Živio je poštovan, slavljen i cijenjen, ali nije imao djece. Bio je pobornik istine, blaga govora, čio, društven, poželjan u društvu i duhovit. Bio je tako skroman prema svijetu da se nije uzdizao ni nad jednim čovjekom, nego je sam sebe smatrao za jednog običnog čovjeka, iako je imao najljepše moralne osobine. Između ostalog njegova skromnost se vidi i u tome što je lično posluživao u učionici, u njoj ložio vatru, palio svjetiljku i lično je čistio. Svojim životom postao je predmet legendi koje žive i danas. Ukratko, sve svoje vrijeme utrošio je u nauku i molitvu.

Uvidio je slabost i učmalost starih metoda u nastavi pa je svojom metodom predavanja i svojim udžbenicima pokušao da krči nove puteve u metodici. Težio je modernizaciji nastave.

Bavio se i komentarima na knjige kazavši da svaka knjiga ima svojih nedostataka, da se na njoj ima šta dopisati.

Šejh Jujo razbolio se u subotu, a na Ahiret je preselio, kako bilježe njegovi biografi, u utorak navečer 15. rebiul-ahira, iza akšam-namaza 1119. godine po Hidžri ili 16. jula 1707, u 57. Godini života.

Sahranjen je u mezaristanu preko puta džamije Ibrahim-age Šarića u Mostaru.

Kasnije, 1831. godine Ali-paša Rizvanbegović je podigao nad njegovim mezarom skromno turbe koje postoji i danas.