Nafija Sarajlić, rođena u Sarajevu 1893. godine, bila je prva Bošnjakinja koja se afirmisala kao prozna književnica. Potekla je iz ugledne porodice Hadžikarić, u kojoj je obrazovanje djevojčica bilo podsticano svih pet sestara, uključujući Nafiju, završile su učiteljsku školu, što je u to doba bio izuzetan čin emancipacije. Njen otac Avdaga, krojač po zanimanju, bio je jedan od rijetkih muslimana tog vremena koji su odlučili školovati svoje kćerke. Iako je tada to bilo društveno neprihvatljivo, on je istrajao u svojoj namjeri da svojoj djeci omogući obrazovanje. Zbog te odluke često je bio izložen osudama, izbjegavali su ga u društvu i džamiji, a čak je i njegova radnja na Baščaršiji bila kamenovana. Uprkos svemu, svih pet njegovih kćeri, uključujući i Nafiju, završile su učiteljsku školu i bile među prvim muslimankama s formalnim srednjoškolskim obrazovanjem u Bosni i Hercegovini.
Već sa osamnaest godina udala se za književnika Šemsudina Sarajlića, s kojim je imala petero djece. Kao učiteljica radila je u Sarajevu tri godine, a njen angažman se nije zaustavio samo na prosvjetnom radu, bila je aktivna u društveno-političkim organizacijama žena i dosljedan borac za prava žena, pismenost i društveni napredak.
Nafija Sarajlić spada među prve bošnjačke intelektualke koje su se snažno zalagale za modernizaciju društva. Njen književni izraz bio je u duhu evropske moderne. Prvi rad, “Rastanak (Uspomena)”, objavila je 1912. u bajramskom prilogu lista Zeman, a potom i dvadeset proznih priloga u listu Biser između 1913. i 1918. godine, pod uredništvom Muse Ćazima Ćatića. Posebno je voljela putopisnu literaturu, a među savremenicima cijenila je Miroslava Krležu i Ivu Andrića.
Uprkos značajnom doprinosu bošnjačkoj književnosti i kulturi, iza nje je ostala samo jedna knjiga. Iako je književni opus Nafije Sarajlić bio kratak i prepoznat tek mnogo godina nakon njene smrti, ona je u svom djelovanju bila ispred vremena i ostavila trajan trag u bosanskohercegovačkoj književnosti. Zbirka posvećena njenom životu i radu danas se čuva u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu. U njenu čast, jedna osnovna škola i ulica u Sarajevu, kao i ulica u Bihaću, nose njeno ime.
Preminula je 15. januara 1970. godine u Sarajevu, deset godina nakon smrti svog supruga.
Adis Holjan
