Austrougarska vojska naišla je na žilav otpor ustanika u skoro svim krajevima Bosne. Komandant Bosne Smail Haki Selmanović izdao je početkom augusta 1878. godine Objavu kojom poziva sve njene žitelje „Islame, Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“. U Objavi se spominju samo Bosna, njeno stanovništvo i prošlost, dok o Turskoj i sultanu nema ni riječi. Time se očigledno željelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska Narodna vlada, iako potpuno sama i bez ičije pomoći, organizirala je i pružila snažan otpor austrougarskoj vojsci, ali je glavnina skršena ulaskom austrougarske vojske u Sarajevo 19. augusta 1878. godine.
Prvobitno je Beč bio odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi, podaci su iz „Historije Bošnjaka“ Mustafe Imamovića. Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska imala je približno 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko-muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Muhamed Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.
Otpor austrougarskoj okupaciji u historiografiji ocijenjen je kao autohton pokret bosanskohercegovačkog stanovništva, u kojem su predvodničku ulogu imali Bošnjaci, s ciljem da se očuva teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Pokret otpora austrougarskoj okupaciji proistekao je iz nezadovoljstva naroda odlukama Berlinskog kongresa i postupcima Visoke porte, koja je s Bosnom „trgovala“, zanemarujući interese naroda i stanovništva te zemlje. To nezadovoljstvo konačno je preraslo u svojevrsnu revoluciju u kojoj je srušena i prekinuta višestoljetna osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Tada su uspostavljene vlastite, autonomne institucije poput Narodnog odbora, Narodne skupštine i Narodne vlade, koje donose odluku o pružanju otpora okupatoru i odbrani zemlje.
Otpor okupatoru bio je izraz probuđene narodne samosvijesti i domoljublja, što je bilo najviše prisutno kod Bošnjaka – muslimana, pa su u njemu uzeli najvećeg udjela. Ipak, i pripadnici drugih naroda oružano su i materijalno pomagali otpor, u većem ili manjem procentu. Vaso Pelagić svjedoči da su se tih dana čule parole poput one „Sultan može dati Stambol, a ne Bosnu!“, te da „od sada u Bosni raje nema, već samo braće Bosanaca; ko hrišćane rajom nazove, određen mu je kuršum u glavu“. Prema tome, pokret otpora austrougarskoj okupaciji bio je očit izraz domoljublja, samosvijesti, ponosa, ali – kada se uzme u obzir odnos snaga i političke okolnosti – i primjer očajničke hrabrosti.
Bošnjaci, koje niko nije pitao za njihovu sudbinu, zbacili su osmansku vlast 5. juna 1878. godine i počeli organizirati odbranu. Vijest da je sultan ustupio Austro-Ugarskoj pravo na okupaciju Bosne izazvala je demonstracije u Sarajevu, otkazana je poslušnosti bošnjačkih vojnika osmanskim zapovjednicima, osmanski funkcioneri su prisiljeni da podnesu ostavke, a ustaničke vođe su izabrale Narodnu vladu, u koju ulaze i predstavnici drugih naroda.
Austrougarske okupacione trupe prešle su sjeverne granice Bosanskog vilajeta 29. jula 1878. godine, u ranu zoru, na četiri mjesta. Glavnina snaga uputila se dolinom Bosne prema Maglaju i u srednju Bosnu, već 2. augusta zauzevši Doboj, bez otpora, ali je njihova prethodnica (jedan konjički odred) upala u zasjedu na putu za Maglaj i pretrpjela teške gubitke. Kijeva kolona 13. korpusa krenula je kroz bosansku Posavinu, prema Gradačcu, Gračanici i Donjoj Tuzli (današnja Tuzla). Tu kolonu činila je 20. divizija, kojom je zapovijedao podmaršal grof Ladislaus Szápáry.
Prema austrougarskim procjenama, na prostorima sjeveroistočne Bosne, Posavine, Tuzlanskog i Zvorničkog kraja bilo je 12.700 dobrovoljaca i oko 1.300 bivših osmanskih vojnika bošnjačkog porijekla. Pod Szápáryjevom komandom nalazilo se nešto više od 16.000 vojnika, blizu 3.000 konjanika i 41 top. Činilo se da Szápáryja očekuje ne previše težak zadatak, međutim, već u Gračanici pokazalo se da neće biti baš tako. Nakon Maglaja, kako austrougarski vojni pisci ističu, bitka u Gračanici 4. augusta predstavlja drugi okršaj u kome je prolivena krv u pohodu na Bosnu, 1878. godine, koji su mnogi zamišljali kao vojnu paradu. Okupatori su, nakon žestokog otpora, iz odmazde pobili veći broj civila koji su se bili sakrili u obližnji potok, ne štedeći navodno ni žene i djecu.
