Osman Nuri Hadžić, književnik, intelektualac, pisac, urednik, profesor i publicst, rođen je u Mostaru 28.06.1869. godine. Živio je sa suprugom Almasom, koja je bila projeklom iz ugledne mostarske porodice Skolovića i četiri kćerke, od kojih je jedna rano umrla, dok su ostale tri bile visokoobrazovane i veoma uspješne u svojim profesijama. Mekteb, ruždiju i medresu završio je u rodnom gradu, a Šerijatsku školu u Sarajevu 1893. godine. U Beču i Zgrebu studira Pravni fakultet. Godine 1899. godine završava Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu.

Bio je član i aktivsta Stranke prava. Učesnik je demonstracija 1895. godine povodom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb, kada je na glavnom trgu spaljena mađarska zastava. Zbog toga biva uhapšen i osuđen na šest mjeseci tamnice.

Radio je u direkciji Hrvatske domovine, te uređivao publikacije Mearif i Muhamedanski kalendar. Jedan je od pokretača i osnivača književnog lista Behar (zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem). Pisao je u listvima Porsjveta, Nada i Vijenac. Prevodi sa francuskog, njemačkog, arapskog i ruskog jezika.

Radio je u okružnim sudovima u Mostaru i Sarajevu, te u sarajevskoj Zemaljskoj vladi. Uporedno je bio profesor Šerijatsko-sudačke škole i u periodu od 1912. do 1914. godine 14. njen upavnik. Od 1914. godine biva imenovan za sudiju i kotarskog predstojnika u Dubici i Banjoj Luci. Bio je načelnik Ministarstva unutrašnjih poslova u Beogradu, a 1929. godine postaje članom Državnog savjeta Kraljevine Jugoslavije.  

Kao savjetnik Kučere, sudjeluje u radu Anketne komisije za rješavanje vjersko-prosvjetnih pitanja muslimana u Bosni i Hercegovini. Piše, kao vladin službenik, povjerljive izvještaje o Pokretu za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju i radi na prdobijanju prvaka Pokreta za Vladu.

Godine 1900. pridružuje se grupi sarajevskih intelektualaca koji održavaju kontinuirane sastanke u formi “Kola sarajevskih književnika”. Na funkciju revizora angažira se u Upravnom odborru Udruženja novinara i književnika Bosne i Hercegovine, čija je osnivčka skupština održana 03. jula 1911. godine.

Njegov književni i društveni rad težio je ka nacionalnom i kulturnom preporodom muslimana, pa je često nailazio na kritike konzervativnih muslimanskih krugova i na negodovanje onih Srba koji su težili srbizaciji bosanskih muslimana.

Književna djela:

• Ago Šarić: pripovijest iz prošlosti Mostara, (Zagreb, 1894. godine);
• Islam i kultura, (Zagreb, 1894. godine)
• Mearif (1894. godine) (zajedno s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Bez nade: pripovijest iz mostarskoga života, (Zagreb, 1895. godine; Sarajevo, 1992. godine) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana, Zagreb, 1895. godine (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Na pragu novoga doba: pripovijesti, (Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1896. godine) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Bez svrhe: slika iz života, (Zagreb, 1897. godine) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Pripovijesti iz bosanskoga života, (Zagreb, 1898. godine)
• Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, (Zagreb, 1902. godine)
• Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, (Beograd, 1902. godine;)
• Muhammed a.s. i Kur’an: osvrt na historiju islamske kulture, (Beograd, 1931.; 2. izd. Sarajevo, 1968.; Sarajevo, 1982.; 3. izd. Sarajevo, 1986.; 4. izd. Sarajevo, 1987.; 5. izd.; 6. izd. Sarajevo, 1987. godine);
• Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom, (Beograd, 1938.) godine (suautori Vladislav Škarić i Nikola Stojanović);
• Pripovijetke, (Sarajevo, 1980. godine);
• Ago Šarić, Osman Nuri Hadžić: Bez nade, Osman-Aziz (Sarajevo, 1980. godine);
• Smail aga Čengić i druge priče, (Zagreb, 1993. godine) (s Ivanom Azizom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz);
• Muhammed a. s. i Kur’an: kulturna historija islama, (Zagreb, Kaj, 1995. godine);
• Rukopis pripovijetke Ko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene.

Osman Nuri Hadžić je napisao mnoga djela, ali su najpoznatija ona koja je stvarao u saradnji s književnikom Ivanom Milićevićem, koristeći zajednički pseudonim Osman-Aziz. Njihov roman „Bez nade“, objavljen 1895. godine, smatra se prvim romanom u bosanskohercegovačkoj književnosti. Ipak, često se pogrešno navodi da je to „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića, i ako je ono objavljeno tek tri godine kasnije.

Osim njega, veliki doprinos bosanskohercegovačkoj kulturnoj sceni dala je i njegova kći, Bahrija Nuri Hadžić, kao prva svjetski poznata pjevačica od Bošnjaka. Richard Strauss je izjavio da je bila najbolja i najljepša Salome (lik u Straussovoj operi istoga naziva). Njezino ime može se naći u svim povijestima opere.

Umro je u Beogradu, 23.12.1937. godine.

Adis Holjan