Osman Nuri Hadžić aktivno se bavio i proučavanjem kulturne historije te vjersko-prosvjetnih tema. Kao dobar poznavalac tih oblasti, napisao je važno djelo pod nazivom „Muhammed a.s. i Kur’an – kulturna historija Islama“.
Prvo izdanje objavljeno je 1931. godine u Beogradu, dok je drugo, skraćeno izdanje, izašlo 1968. godine u Sarajevu. Ovo drugo izdanje pripremilo je Vrhovno islamsko starješinstvo SFRJ u Sarajevu, s manjim izmjenama terminologije i dodatnim uredničkim objašnjenjima i napomenama na kraju knjige. Te promjene su bile usmjerene na prilagođavanje tekstu muslimanskoj čitalačkoj publici, jer je prvo izdanje uglavnom bilo namijenjeno nemuslimanima, kao i na korekciju prijevoda određenih ajeta.
U ovom djelu Hadžić pristupa islamu kao vjeri koja je neraskidivo povezana s razvojem kulture, znanja i civilizacije. Proučava život poslanika Muhammeda a.s. i poruke Kur’ana u kontekstu njihove kulturne i civilizacijske uloge, nastojeći prikazati kako je islam kroz historiju bio snažan pokretač duhovnog i društvenog napretka.
Djelo je strukturirano u 24 poglavlja i sistematski obrađuje ključne aspekte islama, počevši od uvoda koji daje opći okvir. Arabija i arapski narod prije islama prikazuju se u prvom poglavlju, dok naredna dva govore o životu Poslanika Muhammeda a.s. u Mekki i Medini, te o njegovoj ličnosti. Slijedi niz poglavlja o Kur’anu: kako je nastao i sakupljen (kodifikacija), koje su njegove osnovne vjerodogme, moralne, pravne i društvene norme, te šta Kur’an kaže o ranijim Božijim poslanicima, naročito o Isau a.s. (Isusu). Potom se govori o Hadisu (sunnetu), kao drugom temelju islamskog učenja, i o vjerskim dužnostima poput molitve i posta. Knjiga zatim raspravlja o temama kao što su fatalizam i slobodna volja, vjerska tolerancija, džihad i ropstvo, kult svetaca i mrtvih, te žensko pitanje i brak. Ne izostavlja ni svakodnevne aspekte poput nošnje, kao ni historijski i društveni kontekst drugih naroda u doba Muhammeda. Posljednja poglavlja obrađuju razvoj halifata, prva četiri halife, unutrašnju organizaciju islamske države, te različite dogmatske i pravne škole u islamu, uz poseban osvrt na muslimane u Bosni i Hercegovini.
Hadžić pristupa temi s naučnog i objektivnog stava, koristeći tada dostupnu evropsku literaturu i islamske izvore. Njegov cilj bio je prikazati islam kao religiju koja nije samo kompatibilna s kulturnim napretkom, već je zapravo odgovorna za slavna kulturna dostignuća muslimanskih naroda.
Knjiga je napisana jasnim i pristupačnim jezikom, što je čini pogodnom za širu čitalačku publiku, ali i za studente i istraživače koji se bave islamskim studijama. Hadžićevo djelo ostalo je značajan doprinos razumijevanju islama i njegove kulturne baštine, te je i danas relevantno za sve koji žele dublje razumjeti ovu temu.
Hadžić je, u vremenu društvenih i političkih previranja, kao važan član intelektualne zajednice, jasno branio islam kao vjeru čistog monoteizma. Isticao je važnost Muhammeda, a.s., kao posljednjeg Božijeg poslanika, te Kur’ana kao Božiju objavu. Hadžić je imao i neke kontroverzne stavove vezane za Poslanikovu misiju,. Također, imao je kritički odnos prema većini vjerovjesničkih hadisa, negativno se izjašnjavao o teozofiji (tesavvufu) i prvim halifama, naročito prema Omaru, Osmanu, Aliji i Muaviji.
Adis Holjan
