Kraj 1939. godine zatekao je Bosnu i Hercegovinu u jednom od ključnih historijskih trenutaka u kojima se o sudbini zemlje odlučivalo bez njenog političkog učešća, ali s dalekosežnim posljedicama po njene narode. Potpisivanje Sporazuma Cvetković–Maček u augustu 1939. godine i uspostava Banovine Hrvatske predstavljali su prelomni događaj u unutrašnjem preuređenju Kraljevine Jugoslavije. Iako je sporazum sklopljen s ciljem stabilizacije države pred prijetnjom evropskog rata, njime je ponovo otvoreno temeljno pitanje položaja Bosne i Hercegovine u jugoslavenskom državnom okviru.
Rješenje koje je tada nametnuto podrazumijevalo je teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine. Njen prostor razlomljen je između Banovine Hrvatske i ostatka države pod dominantnim utjecajem srpskih političkih struktura. Ova odluka donesena je bez konsultiranja stanovništva Bosne i Hercegovine i izazvala je snažnu reakciju bošnjačke političke i društvene elite, koja je u toj podjeli prepoznala prijetnju političkom opstanku i historijskom kontinuitetu Bosne i Hercegovine.
U takvim okolnostima, krajem decembra 1939. godine obnovljena je ideja autonomije Bosne i Hercegovine kao konkretan politički odgovor na proces njene dezintegracije.
Sporazum Cvetković–Maček formalno je trebao riješiti takozvano „hrvatsko pitanje“ unutar Kraljevine Jugoslavije. Međutim, u njegovoj koncepciji Bosna i Hercegovina nije tretirana kao politički subjekt, već kao teritorijalni prostor iz kojeg su izdvajani dijelovi radi zadovoljavanja suprotstavljenih nacionalnih projekata. Time je zemlja faktički svedena na objekt političkog pregovaranja.
Bošnjačko političko vodstvo i društvene organizacije reagirali su brzo. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavani su protestni skupovi i zborovi na kojima je zahtijevana autonomija Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama. Ovi skupovi nisu imali karakter izoliranih ili spontanih okupljanja, već su predstavljali koordiniranu političku mobilizaciju koja je obuhvatila širok spektar bošnjačkog društva, uključujući kulturna, vjerska i politička udruženja.
Posebno je naglašavano da zahtjevi nisu bili usmjereni protiv opstanka Jugoslavije niti su podrazumijevali separatizam. Traženo je priznanje Bosne i Hercegovine kao ravnopravne političke jedinice unutar zajedničke države, u skladu s njenom historijskom posebnošću i složenom društvenom strukturom.
Kulminacija ovih političkih aktivnosti dogodila se 30. decembra 1939. godine u Sarajevu, gdje je održan sastanak predstavnika relevantnih bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih organizacija i ustanova. Na tom skupu formalno je konstituiran Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, s ciljem da se borba za autonomni status institucionalizira i dugoročno koordinira.
Jedna od ključnih odluka odnosila se na osnivanje mjesnih odbora širom zemlje, kako bi se osiguralo da zahtjev za autonomijom ne ostane ograničen na Sarajevo niti na uzak krug intelektualaca, nego da dobije širu društvenu osnovu. Time je bošnjačka politička scena, po prvi put nakon dužeg perioda, nastupila organizirano i s jasno formuliranim političkim programom.
U okružnici Pokreta naglašeno je da Sporazum Cvetković–Maček nije u potpunosti odbačen, već je primljen „s razumijevanjem“, uz jasnu primjedbu da njime nisu uvažene težnje Bošnjaka i stanovništva Bosne i Hercegovine u cjelini. Autonomija Bosne i Hercegovine predstavljena je kao rješenje koje ne ugrožava interese drugih naroda, nego doprinosi stabilnosti i ravnoteži unutar države.
Pokret je u tom kontekstu uputio poziv i ostalim političkim strankama u Jugoslaviji da podrže inicijativu, naglašavajući da autonomna Bosna i Hercegovina ne znači dominaciju jednog naroda, već institucionalnu ravnopravnost svih njenih stanovnika.
Reakcije srpskih političkih krugova bile su pretežno negativne. Ideja autonomije Bosne i Hercegovine doživljavana je kao prijetnja projektu okupljanja „srpskih zemalja“ i očuvanju srpske političke prevlasti u državnim strukturama. U tom diskursu Bosna i Hercegovina nije imala vlastiti politički legitimitet, već je posmatrana kao prostor koji treba integrirati u šire nacionalne koncepcije.
Ni hrvatsko političko vodstvo nije smatralo da je pitanje statusa i granica Banovine Hrvatske trajno riješeno. Sporazum je shvaćan kao prva faza šireg preuređenja države, u okviru kojeg su razmatrane različite opcije za Bosnu i Hercegovinu: od autonomije i plebiscita do nove teritorijalne podjele ili potpunog uključivanja u Banovinu Hrvatsku.
Zajedničko svim tim pristupima bilo je posmatranje Bosne i Hercegovine kao objekta političkih dogovora, a ne kao političkog subjekta. Upravo protiv takve logike bio je usmjeren Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Zahtjev za autonomijom predstavljao je odgovor na stanje u kojem je bošnjačko stanovništvo bilo podijeljeno između dva upravna režima, bez jedinstvenog političkog okvira. Taj zahtjev nije se odnosio isključivo na administrativno-teritorijalno pitanje, već je izražavao nastojanje za političkom ravnopravnošću i očuvanjem historijskog integriteta Bosne i Hercegovine.
Pokret nije bio koncipiran kao isključivo nacionalni ili separatistički. Njegova temeljna ideja bila je očuvanje Bosne i Hercegovine kao historijske cjeline i prostora zajedničkog života različitih naroda. U tom smislu, autonomija je shvaćena kao mehanizam zaštite multietničkog karaktera zemlje, a ne kao sredstvo etničke homogenizacije.
Politički procesi započeti krajem 1939. godine prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije. Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine nije dobio priliku da se institucionalno razvije niti da svoje zahtjeve realizira.
Njegov historijski značaj ogleda se u činjenici da je jasno artikulirao „bosansko pitanje“ u modernom političkom smislu. Pokret je pokazao da Bosna i Hercegovina posjeduje vlastitu političku logiku i da njeno stanovništvo, posebno Bošnjaci, nije bilo spremno prihvatiti ulogu pasivnog objekta tuđih političkih sporazuma. U tom smislu, Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine iz 1939. godine predstavlja preteču kasnijih nastojanja za priznanjem Bosne i Hercegovine kao ravnopravne i cjelovite političke zajednice.
