Politički rukopis Kurtagića kakrakteriziraju dva pravca djelovanja. Prvi se odnosi na pravaštvo, a drugi se temelji na integralnom socijalnom jugoslavenstvu. Prvi je trajao do Prvog svjetskog rata, dok drugi promovira nakon toga i traje sve do Drugog svjetskog rata.
U političkom diskursu pravaštva, Fadil Kurtagić percipira fenomen narod u smislu teritorijalne ekspanzije smatrajući da svaki narod nastoji raširiti svoj posjed (teriotorij) i na taj način umnožiti svoje sile s ciljem vječnog udarca neprijateljskoj strani. Propagira ideju monarhizma u odnosu na republikanizam i liberalnu ideju narodnog suvereniteta, a samim time kritikuje ideju i političku kulturu pluralizma. U svom političkom rukopisu ističe da je ključan izlazak na more iz razloga napretka naroda. Načelo teritorijalne ekspanzije s ciljem prevencije neprijateljske invazije motiv je njegovog shvatanja politke. Sve se to može ostvariti kroz zajednički odnos muslimana i Hrvata.
Za Kurtagića, narod je zajednica istorodne krvi i istorodnog jezika, te iznosi svoje kritičke stavove prema nacionalnim i vjerskim identifikacijama. Smatra da su muslimani i katolici jednokrvna braća te je u tom smislu Starčević najveći branitelj muslimana od vlaških napadanja. Prihvata njegovo učenje da su muslimani istokrvni i istojezični narod kao Hrvati, odnosno da su muslimani najčišće hrvatske krvi.
U početku svog političkog rukopisa radikalno je promovirao nacionalističku ideologiju kod Hrvata (pravaštvo – starčevićanstvo), odnosno pojedince, stranke i pokrete koji se naslanjaju na tradiciju Stranke prava iz 19. vijeka, odnosno stavove njenog osnivača Ante Starčevića. Potencira prohrvatsku nacionalizaciju muslimana, odnsono smatra ih etničkim Hrvatima. Popularizator je čiste hrvatske misli. Nadahnjuje ga Starčevićeva ideja da se hrvatski misli i hrvatski radi. Bosnu s muslimanima vidi kao nacionalnu u okviru Velike Hrvatske s ciljem bosanske egzistencije na svojoj teritoriji.
Veliki je kritičar velikosrpske politike onog doba, smatrajući je neprijateljskom prema musimanima i Hrvatima, jer svaki napredak Srba značio bi nazadak za njih. Odbacuje svaku politiku koja je na strani srpskog stanovišta čak i onda kad u određenim trenucima ta politika promovira bosansku autonomiju.
Kurtagić se pojavljuje kao radikalni kritičar politike bosanske autonomije smatrajući da joj je srpski politički establišment uvijek davao srpsko nacionalno obilježje. Mišljenja je da bosanska autonomija nije u interesu muslimana jer ne bi mogla osigurati njihov opstanak i razvoj jer je Bosna sama za sebe premalena.
Kurtagić kritizira sve druge političke koncepcije koji poistovjećuju vjeru i narodnost. Poseban je kritički osvrt dao na Štadlerovu klerikalnu politiku smatrajći da religija ne dozvoljava političko kritičko mišljenje.
Krajem Prvog svjetskog rata, Kurtagić je promijenio poglede na politčke prilike tog doba, okrećući se integralnom jugoslavenstvu. Njegovo političko djelovanje i ideološki angažman u tom periodu bili su usmjereni prema stvaranju jedinstvene jugoslavenske nacije, što je bila osnovna ideja integralnog jugoslavenstva. To mu je donijelo i angažman u sindikalnom radu socijaldemokratskih značajki, što je odražavalo njegovu želju za društvenim i političkim povezivanjem naroda unutar nove jugoslavenske države. Zalagao se za socijalnu pravdu, a njegova politička orijentacija uvelike se temeljila na idejama o jednakosti i pravima radnih slojeva. Integralno jugoslavenstvo za njega nije bilo samo političko pitanje, već i socijalno, jer je smatrano da samo jedinstvena jugoslavenska država može donijeti ekonomsku i socijalnu jednakost među svim narodima.
Njegov politički diskurs, koji je evaluirao od pravaštva prema socijalnom jugoslavenstvu, odražava složenost političkih i društvenih prilika u kojima su se nalazili muslimani u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini 20. vijeka.
Adis Holjan
