U historijskom izučavanju, lik i dijelo Muhameda Emina Hadžijahića stoji gotovo u anonimnosti i ako u svoje doba nije bio na marginama javnog, posebno muslimanskog vjerskog i socijalnog života, stoga zaslužuje spominjanje posebno u kontekstu ideja koje je propagirao. On zaslužuje uspomenu kao istaknuti alim svog vremena. Dvije temeljne ideje koje je propagirao Muhamed Emin Hadžijahić u javnom djelovanju dale su mu epitet historijske političke ličnosti u Bosni i Hercegovini krajem 19. vijeka. To je ideja patriotizma i ideja protiv muslimanskog iseljavanja u Tursku. Ove dvije ideje međusobno su povezane.
Mnogi imami i hatibi su u to vrijeme zastupali mišljenje da je muslimanima vjerska obaveza napustiti nemuslimansku zemlju u kojoj im je ugrožena vjera, život, dostojanstvo, čast i imetak. U tu svrhu navedeni su mnogi hadisi, a takva stanovišta su se pokušavala potkrijepiti i primjerima iz istorije islama. Hadžijahić nije dijelio takva stanovišta, već je insistirao da muslimani treba da ostanu i da grle svoju domovinu.
Ideju patriotizma Hadžijahić veže za vjeru, smatrajući da su domovina i vjera najviše vrijednosti i počasti. Ne smatra bitnim lojalnost bilo kojoj vlasti, već afirmira bosanski patriotizam naslonjen na „lijepoj zemlji kao svetoj zemlji koju treba da ljubimo“. Domovina je garant slobode, zaštita života i garantuje egzistencijalnu sigurnost.
On domovinu stavlja u kontekst porodice jer smatra da čovjek svoju domovinu treba da ljubi isto onako kako ljubi i svoju djecu i familiju, jer kad smo na svijet došli prvo smo svoju domovinu vidjeli i ona je izvorište biloškog opstanka. Po njemu, domovina nas je u naručje primila i nahranila. Jedan narod je jedna velika familija, a domovina jedna velika kuća, garant kulturne stvarnosti, jezika i obrazovanja. Domovina proizovdi specifičan osjećaj kojeg označava kao patriotizam. Patriotizam je veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. U objašnjenju pojma patriotizma, Hadžijahić koristi biološki i porodični diskurs, smatrajući da patriotska osjećanja su tako jaka da ih sjajnost druge zemlje ili grada ne mogu zasjeniti i uništiti.
Smatra da je golema nesreća napuštanje domovine, poredeći je sa smrti, jer je smrtna bol jedanput, dok odlazak iz domovine je smrt svih ljudi pojedinačno. Mišljenja je da se može živjeti u vjeri islamu, trgovini i zanatu sa pretpostavkom slobode života. On vjeruje i u pravnu državu. Ako ima situacija koje se ne mogu trpiti, treba imati način da se iste prijave mjesnoj oblasti, te da se svako može obratiti pravednome sudu. Po njemu, nije vjerski iseljavati, to se kosi sa patriotskim osjećajem koji može biti nadahnut samo ako se ostane u svojoj dmovini, na svoj zemlji, boreći se da se islam ne potisne kao vjerski osjećaj.
Pokret protiv iseljavanja muslimana nastao je uporedno s iseljavanjem. Predvodili su ga muslimanski intelektualci. Pored Hadžijahića, velike zasluge u propagiranju pokreta pripadaju i Mehmedu Teufiku-ef. Azapagiću, koji je od 1893. do 1909. bio reis-ul-ulema u Bosni i Hercegovini. Muhamed Emin Hadžijahić smatra da je emigrianje protivno islamskom imperativu očuvanja islama jer ako se trend iseljavanja nastavi, islam će se kao zgrada iz temelja oboriti. Pokret je nailazio na česta osporavanja posebno zbog položaja i statusa muslimana u austrougarskoj vlasti.
Različiti su motivi i pritisci bili za iseljavanje koje se odvijalo u više navrata prema Turskoj i dijelovima Balkana koji su ostali pod upravom turske vladavine. Većina muslimana se je iselila u Tursku, u gradove u Istanbul, Karamurselu, Bursu, Hamidiju i Izmir. Dio muslimana se iselio u bliže krajeve, prije svega dijelove Kosova (Mitrovica, Priština), Crne Gore (granica sa Srbijom), Srbije, Albanije, Grčke i Makedonije (Skoplje), pa je stoga danas moguće pronaći velike bošnjačke zajednice na navedenim teritorijama, posebno u Turskoj.
Hadžijahić samtra da treba da se čuva domovina kao sveto mjesto, te u tom periodu šalje javni apel da se iseljenici vrate u zemlju iz koje su emigrirali. Otimanje muslimanske zemlje navodio je kao glavni motiv pritisaka i drugih oblika podsticanja na iseljavanje. Projekat agrarnog zakona predviđao je oduzimanje krupnih posjeda što je dovelo do zategnutih odnosta između zemljoposjednika i austougarske vlasti. Godine 1882. neuspjeli ustanak je ubrzao emigiranje muslimana u Tursku. Treba istaći da je i sama Turska odigrala ulogu u iseljavanju s teritorija kojom je vladala sve do 1878. godine, a sve s ciljem da stanovništvom popuni svoje teritorije. Navedena činjenica predstavljala je otežavajuću okolnost u borbi protiv emigiriranja muslimana u Tursku.
Obavezu služenja u austougarskoj vojsci navodio se tada kao još jedan razlog iseljavanja, što je Hadžijahić negirao smatrajući da je svako obavezan biti vojnik jer je vojna služba u svakom dijelu svijeta trajno prisutna služba. Vojskom se treba zemlja braniti, pa se stoga mora ispuniti vojna obaveza koja može kasnije poslužiti da se brani domovina i muslimanska prava u njoj.
Nazadovanje u privredi i trgovini muslimana navođen je kao jedan od razloga iseljavanja muslimana u Tursku. Hadžijahić je mišljenja da to ne treba da bude razlog za seobu jer navedeni razlog pogađa i ostale narode. Predlaže udruživanje muslimanskog kapitala kroz stvaranje zajedničkih firmi. Navodi da u Turskoj ima dovoljno majstora i zanatlija, te njihova seoba neće im donijeti nikakav prosperitet. Seoba zahtjeva mnoga odricanja, usamljenost, troškove, patnje i trud, te ugrožava zdravlje na samom putovanju. On je bio očekivanja da će se poboljšati status muslimana u brojnim školama u kojima će se opet podučavati o vjeri.
Adis Holjan
