Osman Nuri Hadžić je bio intelektualac koji je snažno vjerovao u važnost povezivanja vjere, naroda i kulture, kao i u nužnost obrazovanja i društvenog napretka.
Romana „Bez nade“, koji su Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević objavili 1895. godine pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz smatra se prvim bosanskohercegovačkim romanom, a bavi se tematikom prilagodbe muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine na nove društvene i političke okolnosti nakon dolaska Austro-Ugarske vlasti.
Kroz likove i njihove sudbine, djelo istražuje sukob između tradicionalnih vrijednosti i potreba za modernizacijom, ističući važnost obrazovanja, kulturnog napretka i nacionalne svijesti. Ovaj roman predstavlja značajan doprinos bošnjačkoj književnosti i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, jer je prvi ozbiljniji književni prikaz života i stanja duha u prvim godinama austrougarske vladavine. Njegovo značenje također leži u tome što je otvorio diskusiju o odnosu islama i nacionalnog identiteta, pozivajući muslimane da budu vjerni svojoj vjeri, ali i da se aktivno uključe u društvene i političke procese svog naroda.
Politička osnova romana „Bez nade“ temelji se na događajima povezanim s Hercegovačkim ustankom i njegovim posljedicama. Na početku romana spominje se Salih aga Forta, poznat po svojoj ulozi prilikom austro-ugarske okupacije Mostara. On dobiva pismo iz Novog Pazara s pozivom da se pridruži osmanskoj vojsci, a kako je tada u Skadar stiglo trideset turskih tabora, pozvan je i Forta da se priključi. U proljeće 1881. Forta s vojskom kreće u akciju, a jedan od glavnih junaka romana, Alaga, uvjeren je da će upravo te godine doći do osmanske intervencije jer su među narodom kružile takve glasine.
Međutim, Forta se u nastavku romana više ne spominje, kao ni ostali vođe ustanka, što simbolizira slom narodnih nadanja u povratak osmanske vlasti. Roman također prikazuje nemire koje izaziva donošenje Vojnog zakona, a kroz priče likova objašnjava se zašto mnogi muslimani razmišljaju o iseljavanju u Osmansko Carstvo – tražeći sigurnost i bolju budućnost.
U djelu se prikazuje podijeljenost među ljudima i sukob između starog društvenog sistema i nove vlasti. Dok su se neki uspjeli prilagoditi novim okolnostima, drugi vode unutrašnje borbe i bore se s nevidljivim neprijateljima. Priča prati i sudbinu jedne ugledne porodice iz Mostara koja propada, trpi zbog slijepih ideala i opšte neukosti, što dovodi do žrtvovanja njihove ljubavi, sreće, pa čak i same porodice.
Roman završava tragičnom scenom u kojoj Đulsa, mlada žena, ostaje potpuno sama – bez porodice, ljubavi i nade. Dok nosila mrtvo tijelo svog oca, ona se grčevito drži za vrata, gledajući za nosilima, dok vjetar nosi suho lišće oko nje. Ona ostaje sama, bez svega, bez nade.
Profesor dr. Muhsin Rizvić bio je jedan od rijetkih književnih kritičara koji je jasno prepoznao roman „Bez nade“ kao prvi značajan bosanskohercegovački roman. U svojoj knjizi „Panorama bošnjačke književnosti“ istakao je da ovaj roman pruža opširan prikaz života i duha u Bosni i Hercegovini u ranim godinama austrougarske vladavine, s jasnim naglaskom na političke, društvene i kulturne teme.
Ivan Milićević, Hadžićev suautor, rekao je da je Osman Nuri Hadžić osmislio osnovnu ideju romana, koja prikazuje sukob između konzervativnog čovjeka koji propada i onog koji se uzdiže kroz rad i napredak. Milićević je dalje pojasnio da je ideju davao Hadžić, a on ju je oblikovao i usavršavao, nakon čega bi Osman Nuri Hadžić dao konačno odobrenje.
Glavni razlog za nastanak romana bila je kritika zastarjelog konzervativizma, posebno u obrazovnim institucijama poput mekteba i medresa, koji su prema autorima sputavali napredak društva.
Adis Holjan
