Sabiha Gökçen rođena je 22. marta 1913. godine u Bursi, u porodici bošnjačkog porijekla. Njeni roditelji, Mustafa Izet Beg i Hajrija Hanım, doselili su se iz Sarajeva u Tursku s petero djece. Otac je službeno premješten u Bursu, gdje je uskoro i preminuo, dok je najstariji brat poginuo u Prvom svjetskom ratu. Sabiha je rano ostala siroče, a živjela je kod starijeg brata.
Godine 1925., tokom posjete Mustafe Kemala Atatürka Bursi, tada dvanaestogodišnja Sabiha preskočila je ogradu njegove rezidencije i zatražila razgovor. Ispričala mu je svoju životnu situaciju i izrazila želju da se školuje. Atatürk je, dirnut njenom pričom, odlučio da je usvoji. Dobio je saglasnost njenog brata i poveo je sa sobom u Ankaru, gdje je postala jedno od osmero usvojene djece Atatürka.
Sabiha je osnovnu školu pohađala u Çankayi u Ankari, a kasnije je nastavila školovanje na američkoj akademiji u Üsküdaru, Istanbulu. Do 1934. bila je poznata samo kao Sabiha, kada je, nakon donošenja Zakona o prezimenima, Atatürk odlučio da joj da prezime Gökçen, što na turskom znači “ona koja pripada nebu”. Iste godine turske žene su dobile puna politička prava, među prvima u svijetu.
Godine 1935., Atatürk je sa Sabihom prisustvovao otvaranju letačke škole Türkkuşu. Tokom zračnog performansa bila je oduševljena prikazom jedrilica i padobranaca, te je izrazila želju da postane jedriličarka. Atatürk je naredio direktoru škole da je upiše kao prvu ženu u školu letenja. Međutim, Sabiha je ubrzo pokazala veći interes za pilotiranje i dobila je pilotsku dozvolu.
Na Atatürkovu zapovijed, iako žene tada nisu imale pristup vojnoj akademiji, Sabiha je dobila posebnu uniformu i pohađala specijalizirani program u vojnoj zračnoj školi u Eskişehiru 1936–1937. godine. Tamo se obučavala za vojnog pilota, a potom je šest mjeseci trenirala u Prvoj avionskoj pukovniji. Tokom 1936. godine napravila je svoj prvi samostalni let, a potom otišla na usavršavanje u Sovjetski Savez zajedno sa sedam muških pilota.
Godine 1937. učestvovala je u borbenoj misiji tokom gušenja kurdskog ustanka u Dersimu. Letjela je bombarderom, a za slučaj pada u neprijateljske ruke nosila je pištolj. Njena meta bila je kuća pobunjeničkog vođe, koju je uspjela bombardovati, pri čemu je on poginuo.
Sljedeće godine, 1938., izvela je petodnevni promotivni let po Balkanu, sletjevši u Grčku, Bugarsku, Jugoslaviju i Rumuniju. Let je bio dio mirovne inicijative i dobio je veliku pažnju evropske štampe. Iste godine imenovana je za glavnog instruktora letačke škole Türkkuşu. Tu je radila do 1954. godine, obučavajući generacije novih pilota, uključujući četiri žene: Edibe Subaşı, Yıldız Uçman, Sahavet Karapas i Nezihe Viranyalı.
Sabiha Gökçen je tokom karijere letjela u 22 različita tipa aviona, sakupivši preko 8000 sati letenja, uključujući 32 sata u borbenim misijama. Njena karijera u aktivnom letenju završava 1964. godine, iako se zvanično penzionisala 1955. godine. Godine 1981. objavila je autobiografsku knjigu “Život na putu Atatürka” u znak sjećanja na 100. godišnjicu rođenja svog usvojenog oca.
Sabiha se 1940. godine udala za Kemala Esinera, majora turskog zrakoplovstva, koji je preminuo 1943. godine. Nije imala djece. Do kraja života živjela je povučeno u Ankari. Početkom 2001. godine, jedan od tri međunarodna aerodroma u Istanbulu nazvan je po njoj, Međunarodni aerodrom Sabiha Gökçen. Umrla je dva mjeseca nakon njegovog otvaranja, 22. marta 2001. godine, u 88. godini života, na Vojno-medicinskoj akademiji Gulhane u Ankari.
Godine 1996., Zračne snage SAD-a izabrale su je kao jedinu ženu među 20 najvećih pilota u historiji. Iste godine Ginisova knjiga rekorda priznala ju je kao prvu ženu borbenog pilota.
Nekoliko godina nakon njene smrti, 2004. godine, pojavile su se kontroverze o njenom porijeklu. Armenski časopis Agos objavio je tvrdnje da je Gökçen bila zapravo Armanka, djevojčica po imenu Hatun Sebilciyan, koju su roditelji ostavili u sirotištu tokom deportacija 1915. godine. Te tvrdnje su izazvale burne političke i medijske reakcije, ali su ih njena usvojena sestra Ülkü Adatepe, kao i brojni turski zvaničnici, demantirali, potvrdivši da je Sabiha Gökçen bila bošnjačkog porijekla, što je i sama izjavila u posljednjim godinama života.
Sabiha Gökçen ostala je simbol moderne Turske, mlada, obrazovana, odvažna žena koja je svojom posvećenošću i sposobnostima utjelovila ideje Atatürkovog projekta sekularne, napredne države. Kroz svoju karijeru postala je ikona ženskog osnaživanja i nacionalna heroina “kćerka neba”, kako su je često nazivali.
Adis Holjan
