Alauddin Ali Bošnjak, poznatiji kao Sabit Užičanin, rođen je 1650. godine u Užicu, tadašnjem dijelu Bosanskog ejaleta, a umro je 1712. godine u Istanbulu. Smatra se najpoznatijim bošnjačkim pjesnikom koji je stvarao na turskom jeziku, te jednim od najoriginalnijih pjesnika u osmanskoj književnosti. Pseudonim Sabit često je koristio u kombinaciji s nazivom Bosnevi.
Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, nakon čega se školovao u Istanbulu. Tokom života obavljao je niz značajnih dužnosti: bio je pripravnik kod tadašnjeg šejhul-islama, zatim muderis, a potom kadija u više mjesta, među kojima se ističu oblasti Grčke, Trakije i Sarajeva. Njegov boravak u Sarajevu bio je posebno plodonosan jer je tu, uz obavljanje službe, djelovao i kao književni autoritet oko kojeg se okupljao intelektualni krug. Krajem života bio je mevlevijski šejh u Dijarbekiru, odakle je 1709. razriješen, nakon čega se vratio u Istanbul.
Sabit je autor opsežnog i raznolikog pjesničkog opusa. Njegov Divan sadrži preko 650 pjesama, uklopljenih u različite žanrove: gazele, kaside, rubaije, hronograme i mesnevije. Najpoznatija među njima je Miradžija, djelo koje opisuje Poslanikovo noćno putovanje i koje se smatra jednim od najljepših prikaza prirode u divanskoj književnosti. Posebno mjesto zauzimaju i kaside posvećene Ramazanu. U Divanu su prisutna i dva spjeva u slavu Muhammeda a.s., kao i pjesme inspirisane savremenim društvenim i političkim događajima, poput sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine.
Njegovo najznačajnije epsko djelo je Zafernama (Knjiga o pobjedi), pjesma od 426 stihova u slavu krimskog hana Selima Giraja i njegove pobjede kod Prekope nad Rusima i Poljacima. Ovo djelo je u osmanskoj književnosti ocijenjeno kao najvažnije te vrste u cijeloj epohi. Sabit je autor i nedovršenog ljubavnog spjeva Edhem ü Hüma, zatim satirične kratke mesnevije Berbername, te poemeAmrü’-Leys, o sultanu koji okuplja vojsku za ratni pohod. Napisao je i djelo s područja islamskih znanosti, Četrdeset hadisa s prijevodom i komentarom, djelimično u proznoj formi.
Po svom stilu, Sabit je bio izrazito originalan. U njegovoj poeziji primjetno je proširenje strogo definisanih granica divanske književnosti, oslobodio ju je pretjerane simbolike i perzijske ornamentike, uveo je kolokvijalni jezik, folklorne i svakodnevne teme, te je pjesnički izraz približio običnom čovjeku. Iako su ga zbog toga neki kritizirali, njegovo djelo je utjecalo na pjesnike kasnijeg doba, a posebno na Mehmeda Rešida Bošnjaka, koji je Sabitu posvetio cijeli svoj Divan, imitirajući njegov stil i teme.
Tokom boravka u Sarajevu, Sabit je bio dio književnog i intelektualnog kruga u kojem su se vodile diskusije iz oblasti književnosti, filologije, hadisa, tefsira i historije islama. Njegovo prisustvo u tom kulturnom ambijentu bilo je snažno zabilježeno, čak i kroz kaligrafske zapise tadašnjih pisara.
Sabit Užičanin je u historiji osmanske književnosti upamćen kao pjesnik snažnog izraza, bogate duhovnosti i socijalne svijesti, koji je uspio očuvati autentičnost i autorski pečat uprkos tadašnjoj tendenciji oponašanja perzijskih uzora. Njegovo stvaralaštvo i danas se smatra dragocjenim dijelom bošnjačke i osmanske književne baštine.
Adis Holjan
