Sakib Korkut bio je značajna ličnost u političkom životu bošnjačke zajednice u prvoj polovini 20. vijeka, isključivo zbog njegovog političkog angažmana koji se ogledao u težnji za očuvanjem i afirmacijom muslimanskog identiteta. Pa je tako pisao: “Oživotvorenjem vjersko prosvjetne autonomije otvoreno je nama muslimanima široko polje rada i dana prilika, da pokažemo šta možemo i umijemo “. (Sakib Korkut, Kako da razvijemo rad u narodu?, Gajret, III/1910, broj 7-8, strana 109).
Muslimani su bili veoma nezadovoljni položajem svoje vjerske i vakufske organizacije u Austro-Ugarsko doba iz razloga agresivne politike Katoličke crkve koja je željela pokrštavanje muslimana. Iz tih razloga održana je 5. maja 1899. protestna skupština Mostaraca povodom otmice jedne maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Na čelo autonomneg pokreta stavio se hercegovački muftija Ali Fehmi Džabić. Muslimani su se izborili za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju poslije desetogodišnjih napora, pisanja memoranduma, pregovora sa Zemaljskom Vladom i slanja deputacija u Beč i Istanbul. Vlada je 15. aprila 1909. konačno ozakonila “Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini”, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu.
Korkut je bio je zagovronik opstanka “Štatuta”, smatrajući da se njime reguliše autonomija muslimana, sa svim pravima i povlasticama, da je čvrsta zidina, iza kojeg se mogu braniti muslimani. Svako rušenje “Štatuta” predstavljalo bi i rušenje temelja muslimanske budućnosti. Bez vjerske i prosvjetne autonomije ne može se naprijed. O važnosti opstanka “Štatuta” pisao je: “Vjerska-prosvjetna autonomija zadnji je naš bedem. Učvršćujmo taj badem, bdijmo nad njegovim nedostatcima! Da, nehaj za našu vjesko-prosvjetnu autonomiju spremiće nam kobnu budućnost, sigurnu propast.” (Sakib Korkut, Naša-vjersko-prosvjetna autonomija, Biser, Mostar, 1-15 II, 1918. godina broj 3-4, strana 39).
Bioj je veliki kritčar ljudi koji su bili pasivni u borbi za očuvanje “Štatuta”, jer je smatrao da je kod tih ljudi zaborav snažniji od pamćenja, udobnost preča od dužnosti, a obzir jači od dostojanstva i ponosa. Kritizirao je prorežimske muslimanske prvake i njihove političke i vjerske koncepcije. Pardigmu takve njegove kritike nalazimo u njegovoj kritici Osman Nuri Hadžića, gdje se usprotivio njegovom imenovanju za upravitelja šerijatske sudačke škole smatrajući ga plagijatorom. Velike kritike je iskazivao na račun tadašnje Uleme. S tim u vezi je i objavio tekst u Misbahu 1912. godine pod nazivom “O neradu, nehaju i nesposobnosti Ulema medžlisa”.
Pored tekstova u kojima iznosi kritike na račun Uleme i podcrtava važnost opstanka “Štatuta”, u Korkutovim tekstovima mogle su se prepoznati, kako to Zgodić navodi u svojoj knjizi “Bosanska politička misao: austrougrasko doba” (strana 255-293, DES, Sarajevo, 2003. godina) i razmišljanja i politički diskurs o panislamizmu, tadašnjoj inteligenciji, kritici evropocentizma, misonarstvu, prozelitizmu, ljudskim pravima i međunarodnim odnosima, etničkom pansrbizmu i pankroatizmu, turkofilstvu.
Sakib Korkut zasigurno zaslužuje spomen jer je njegovo djelovanje bilo usmjereno na zaštitu interesa muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini, naročito u kontekstu političkih i društvenih promjena koje su uslijedile nakon 1918. godine.
Adis Holjan
