U historiji poznat i pod nadimkom Hadži Lojo. Rođen je 1834. godine u selu Bilave, na prvom brdu sjeverno od Sarajeva. Vilajetovići su doseljenici iz tuđeg vilajeta pa su  zato prozvani Vilajetovići. Bjehu ugledni i pobožni a jedan je umio liječiti ljude. Neki bjehu mualimi jer su bili učenjaci. Otac Salihov je bio mektebski kalfa, imao četvero djece i osiromašio je. Salih je od dječačkih godina povazdan radio u kamenolomu. Fizički se toliko razvio da je i rastom prevršio najvišeg čovjeka u nahiji. Jednom  rukom je mogao premjestiti teret teži od sebe. Pedeset oka je zubima dizao. Za jedan obrok mogao  je pojesti pola janjeta. Bio je bistar i pametan pa je dat na učenje hifza. Postao je hafiz i hodža. Imamio je u džamiji na Budakovićima. 1863. išao je na hadž. Bješe trn u oku vlastima, jer im se suprostavljao i borio za sirotinju i pravdu. Vlast ga je proganjala. Uz podršku uleme i stanovnika nije dozvolio da toranj pravoslavne crkve u Sarajevu bude viši o munare Begove džamije te je crkva sedam godina stajala nedovršena. 1870-ih je jedan od glavnih zagovornika otporu okupacije BiH od strane Austrougarske monarhije a 1878. je bošnjački vođa u ratu s njom. Pozivao je na otpor okupaciji i na ustanak ljude širom Bosne. Umro je kao prognanik u Meki 1887. godine. Zbog divovske snage i nesalomljive odvažnosti narod ga je prozvao Hadži Lojo.