Hamami, turske kupke, oduvijek su bili sastavni dio sarajevske tradicije, mjesta gdje su se okupljali ljudi svih društvenih slojeva. Sarajevo, i Bosna uopće, bili su poznati po ovim kupalištima koja su bila više od običnog mjesta za kupanje – bila su to istinska društvena središta.

U Sarajevu je nekada bilo sedam velikih hamama. Najpoznatiji među njima bio je Isa-begov hamam, sagrađen 1462. godine, koji se spominje i u njegovoj vakufnami. Ovaj hamam, koji je imao odvojene prostorije za muškarce i žene, a kasnije i poseban bazen za Jevreje, predstavljao je istinski luksuz onog vremena. Nažalost, kroz povijest je nekoliko puta stradao u požarima, ali uvijek je ponovo obnovljen. Iako je prestao s radom 1887. godine, Isa-begov hamam ostavio je dubok trag u povijesti grada.

Gazi Isa-begova banja, koja je otvorena 1891. godine, bila je još jedan važan simbol sarajevske kulture. Građena u pseudo-maurskom stilu prema planovima arhitekte Josipa Vancaša, ova banja bila je spoj tradicije i modernizma, sa parnim i turskim kupatilima, te bazenima zapadnog tipa. Troškovi izgradnje iznosili su 63.000 forinti, a banja je ubrzo postala omiljeno mjesto za sve sarajevske građane. Renovirana je 1911. godine, kada je uvedeno električno osvjetljenje, a cijene su bile prilagođene različitim društvenim grupama, uključujući radnike i vojnike.

Pored Isa-begovog, postojali su i drugi hamami u Sarajevu: Firuz-begov, Bali-begov, Šejh Ferahov, Kemal-begov, te Gazi-Husrevbegov, koji je izgrađen 1537. godine. Ovi hamami su se odlikovali svojom arhitekturom i veličinom, a siromašnije žene, hamamdžinice, bile su zadužene za održavanje čistoće, ali su se također bavile proizvodnjom i prodajom kozmetičkih sredstava, kao što su orahovo lišće, knu i ruj.

Hamami su bili mnogo više od mjesta za kupanje. Za Sarajlije, to su bila društvena okupljališta, mjesta za razgovor, poslovanje i opuštanje. Evlija Ćelebi bilježi da su ljudi iz hamama izlazili “skuhani” i izmoždeni, a mnogi su satima nakon toga ležali, oporavljajući se od užitka kupke. Sa nestankom hamama, nestao je i bakreni inventar, poput haramija, buhurdara i ledžena – predmeta koji su nekada bili ključni za održavanje tih rituala.

Iako su danas preostali samo tragovi tih vremena, sa nekoliko obnovljenih hamama koji privlače turiste, sarajevska gospoda koja je nekada ritualno uživala u kupkama već su odavno na ahiretu, a hamami su nestali iz svakodnevnog života grada. Ipak, oni i dalje žive kroz sjećanja i povijest, kao dragocjeni biser kulturne baštine Sarajeva.