Sarajevski proces, poznat i kao suđenje muslimanskim intelektualcima, bio je sudski proces koji je 1983. godine pokrenut u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Grupi od 13 muslimanskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine stavljano je na teret zločinačko udruživanje, neprijateljsko djelovanje i kontrarevolucionarno djelovanje, na osnovu članova 114. i 136. Krivičnog zakona SFRJ.
Dana 23. marta 1983. godine, pripadnici policije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine lišili su slobode grupu bošnjačkih intelektualaca i uglednih ljudi. Bili su uhapšeni Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Rušid Prguda, Mustafa Spahić i Melika Salihbegović. Ovo je označilo početak poznatog politički montiranog suđenja poznatog kao Sarajevski proces. U danima nakon hapšenja gre navedenih, desetine Bošnjaka su privođeni i saslušavani, a neki su postali optuženi i zadržani u zatvoru. Među njima su bili Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Husein Živalj, Edhem Bičakčić, njegova sestra Đula Bičakčić, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević.
Suđenje je održano u Sarajevu, optuženima se stavljalo na teret da su bili propagonisti “Islamske deklaracije”. Sudski sastav bio je: Edina Rešidović – zamjenica Okružnog tužilaštva, Rizak Hadžić – sudija i predsjednik vijeća, Asim Kanlić – sudija i član vijeća, Izet Hadžimehmedović – sudija porotnik, Jezdimir Đorđević – član vijeća,Ante Bošnjak – član vijeća i Vesna Špiljak – zapisničar.
Na suđenju u Sarajevskom procesu mnogi svjedoci su tokom glavnog pretresa značajno mijenjali svoje iskaze. Objašnjavali su da su prethodne izjave date tokom istrage bile rezultat pritisaka, prijetnji i prisile od strane istražnih organa. Neki su tvrdili da su izjave potpisivali bez čitanja, u strahu ili nakon dugih i iscrpljujućih saslušanja. Ovo je dodatno potvrdilo sumnje da je cijeli proces bio politički motiviran i da se dokazni materijal pribavljao na nezakonit način, čime je ozbiljno dovedena u pitanje zakonitost i pravednost suđenja.
Presude su izrečene u julu 1983. godine, a kazne su se kretale od nekoliko godina zatvora. Presuda u Sarajevskom procesu bila je praktično prepisana iz optužnice. Svi optuženi su proglašeni krivim i ukupno su osuđeni na 89,5 godina zatvora. Tokom trajanja procesa, Rešid Prguda, koji je već imao ozbiljnih zdravstvenih problema sa srcem, preminuo je. Od izrečenih kazni, najtežu je dobio Omer Behmen i to 15 godina zatvora. Alija Izetbegović je osuđen na 14 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godina. Edhem Bičakčić dobio je sedam godina, Džemaludin Latić šest i po godina, a Husein Živalj šest godina. Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević osuđeni su na po pet godina, dok je Đula Bičakčić dobila šest mjeseci zatvora.
Ipak, pravi razlog za hapšenje i suđenje nije bio pravno utemeljen, već isključivo politička odluka vlasti. Nije postojao stvarni dokaz da su optuženi htjeli rušiti ustavni poredak Jugoslavije. Knjiga “Islamska deklaracija” je korištena kao dokaz protiv Izetbegovića i drugih, iako se nije odnosila na SFRJ. Posjete Islamskoj Republici Iran, tada prijateljskoj zemlji, takođe nisu mogle biti razlog za optužbe.
Sud je na kraju utvrdio da ne postoji dokaz o postojanju udruženja za rušenje države, ali je zbog očuvanja ugleda pravosuđa ostavio optužbe za “delikt mišljenja”, smanjujući kazne. Advokati odbrane to su opisali kao pravljenje pravnog formaliteta, dok je prava svrha procesa bila politička represija. Advokati u sudskom procesu bili su: Rajko Danilović, Sead Hadžisejdović, Milosav Janjić, Nenad Jovanović, Fahrija Karkin, Milorad Katić, Nikola Muslim, Orhan Nevzati, Rasim Omanović i Nikola Sukno.
Nakon pada komunizma i dolaska demokratskih promjena u SFRJ, politički zatvorenici su pušteni na slobodu općom amnestijom 29. novembra 1988. godine. Među njima su bili i optuženi iz Sarajevskog procesa. Neki su već ranije izašli jer su izdržali svoje kazne.
Odmah po izlasku na slobodu, većina njih, predvođena Alijom Izetbegovićem, započinje političko organiziranje Bošnjaka. Ubrzo osnivaju Stranku demokratske akcije (SDA), koja pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima, predvodi zemlju ka referendumu i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te organizira njenu odbranu tokom agresije.
Zanimljivo je da su mnogi od njih oprostili svojim progoniteljima (isljednicima), tužiteljici, sudijama, novinarima i političarima. Jasno je da bez ove grupe odlučnih i svjesnih bošnjačkih intelektualaca, savremena historija Bosne i Hercegovine i Balkana sigurno ne bi izgledala isto.
Danas se ovaj proces u bošnjačkim intelektualnim krugovima i šire često tumači kao primjer političke represije komunističkog režima nad slobodom izražavanja i vjerskom autonomijom, iako stavovi o njegovom značenju variraju.
Kao montirano suđenje, Sarajevski proces prikazan je i u knjizi dr. Rajka Danilovića “Sarajevski proces 1983”. Autor, koji je i sam bio advokat odbrane u tom procesu, detaljno opisuje pravnu pozadinu slučaja, društvenu atmosferu tog vremena i političke pritiske na pravosuđe. Kroz dokumente, transkripte i lična iskustva prikazuje kako je proces bio politički motivisan, s optužbama zasnovanim na tumačenju ideja, a ne na stvarnim djelima. Stoga je preporuka za sve one koji žele više informacija o navedenom Procesu da pročitaju navedenu knjigu koju je izdala “Bosanska riječ”, Tuzla, 2006. godine.
Adis Holjan
