Šerif Arnautović rođen je u Mostaru 14. septembra 1874. godine. Otac mu je bio porijeklom iz okoline Bitolja. U rodnom gradu nije uspio da završi formalno obrazovanje, iz razloga, kako je navodio, što su se u školama izučavala štiva u kojima su se vrijeđali muslimani i islam. Radio je kao općinski službenik u mostarskoj gradskoj općini. Bio je sekretar mostarske muslimanske čitaonice (kiraethane).
Uključuje se u Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Vlasti ga tretiraju kao najradikalnijeg, najekstremnijeg muslimasnkog opozicionara, pokušavajući ga jedno vrijeme pridobiti za politiku vlade. Zajedno sa Džabićem, Derviš-begom Miralemom i drugima, sarađuje sa srpskom opozicijom u više navrata u kreiranju dokumenata u kojima se definira politika muslimansko-srpske sloge. U početku svog djelovanja bio je vodeći zagovornik političke muslimansko-srpske saradnje.
Zbog svojih stavova u brošuri Bezakonja austrijske uprave u Bosni i Hercegovini, austrougarska vlast ga šalje u internaciju na period od šest mjeseci, u Rašku Goru kod Mostara do maja 1902. godine. Nakon toga, u Travniku, u martu 1903. godine, pokreće se sudski spor protiv Arnautovića, ovaj put za veleizdaju, pa dvogodišnju kaznu izdržava u zeničkom zatvoru, pod teškim uslovima. Nakon izlaska iz zatvora, seli se na Brod na Savi, koji je tada bio centar borbe za vakufske i obrazovne slobode.
Arnautović piše članke u novosadskoj Zastavi, gdje se isti objedinjuju u više knjiga, zajedno sa drugim autorima, te distribuiraju ilegalno u Bosni. Pod pseudonimom Ehli Islam, u Novom Sadu 1903. godine, objavio je knjigu Spisi islamskog naroda u Bosni i Hercegovini u stvari vjersko-prosvjetnog uređenja i samouprave.
Na sastanku u Slavonskom Brodu sudjeluje u formiranju Muslimanske narodne organizacije (MNO) i postaje član njenog Egzekutivnog odbora na čijem je čelu Ali-beg Firdus. Sudjeluje u preuzimanju društva Gajret, kao direktor Vakufske direkcije. Bio je član Upravnog odbora Muslimanske centralne banke. Kao vakufski direktor i član bosanskog Sabora bio je najutjecajnija ličnosti Muslimanskog poslaničkog kluba.
Nakon što je prihvaćena autonomija u vakufskim i mearifiskim krugovima, Arnautović se vraća u Sarajevo 1909. godine. Prekida savezništvo sa srpskom opozicijom. Razloge prekidanja savezništva pravda zbog nastojanja Srba da uvećaju svoj utjecaj i saradnju s Monarhijom. Svoje stavove je iznosio kao lider Muslimanske narodne organizacije (MNO) te su isti artikulirani u Memorandumu Muslimanske narodne organizacije (MNO) kojeg je 17. augusta 1917. austrougarskom caru Karlu predao sam lider stranke. Arnautović od cara traži autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije, a ako to nije moguće onda u okvirima Ugarske. Dalje se u tekstu Memoranduma navodi historijski kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti od srednjeg vijeka, koji je prekinut osmanskim osvajanjem, ali se autonoman položaj Bosne i Hercegovine ostvario, te se kroz osmanski period u Bosni njena samostalnost ne gubi. Za realizaciju ideje tražila se podrška naroda, ali je razvoj događaja na širem planu onemogućio bilo kakvu dublju raspravu, a Bosna i Hercegovina postaje dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nakon kampanje koja je vođena protiv njega, njegov utjecaj politički slabi. Velike kritike na njegov račun iznosi Sakib ef. Korkut, te ga optužuje da pripada ultraliberalima. U takvim okolnostima pokreće list Domovina sa Avdom Hasanbegovićem. Po odlasku austrougarske vlasti 1918. godine on podnosi ostavku na mjesto direktora vakufa, ali ga trenutni upravni odbor zadržava. Po formiranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca jača utjecaj Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) na čelu sa Mehmedom Spahom, koja ga skida s mjesta direktora 1919. godine. Godine 1920. doživljava sa Neovisnom muslimasnkom listom krah na izborima sa dobijenih 449 ili 0,3% glasova, te se faktički povlači iz aktivnog političkog života, a list Domovina prestaje izlaziti. Kao protivnika Mehmede ef. Spahe, diktatorski režim kralja Aleksandra ga vraća na funkciju direktora Vakufske dirkecije 1931. godine pa tu ostaje sve do okončanja mandata 1933. godine. Umro je u Sarajevu 26. januara 1935. godine.
Adis Holjan
