Godine 1899. U Mostaru, s početka osnivanja Pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Šerif Aranutović se uključuje u rad, te uz Džabića, afirmira se kao najistaknutiji vođa Pokreta. Za vrijeme trajanja Pokreta bio je je dosljedni propagonista muslimasnko-srpskih odnosa, bez obzira na tadašnje otpore drugih muslimanskih mislilaca tog vremena.
Glavni cilj Pokreta je bio da uspostavi vjersku i prosvjetnu autonomiju s priznanjem osmanlijskog sultana kao vrhovnoga vjerskog poglavara, a u skladu s time i prestanak miješanja okupatorske vlasti u školske i vjerske poslove. Nakon što je 1908. godine Austro-Ugarska aneksirala Bosnu i Hercegovinu, austrougarske vlasti su bosanskohercegovačkim muslimanima 1909. godine priznale vjersku autonomiju.
Ideja i politička koncepcija Pokreta ima svoje mjesto u histroiji socijalne i političke misli jer prezentira otpor vladajućoj klasi, te predstavlja borbu za muslimansku neovisnost. Aranutović prepoznaje tadašnju politiku etničke kroatizacije muslimana. Upravo kroatizaciju muslimana navodi kao razlog njegovog neobrazovanja u mostarskim školama koje su propagirale radikalne hrvatske stavove. I ako je veliki krtičar tadašnje hrvatske misli, on podržava stavove Ante Starčevića prema muslimanima koje je smatrao prihvatljivim.
Pokret daje pečat borbi muslimanske opozicije u borbi protiv Austro-Ugarske i njihovoj borbi za političkom autonomijom Bosne i Hercegovine. Krajem januara 1902. u Carigrad odlaze muslimanski propagonisti te od najviših islamskih elita traže savjet i uputstva po pitanju vjersko-prosvjetne autonomije. Zbog navedenih postupaka Džabić biva proganjan od strane Monarhije, a Šerif Arnautović biva interniran u Rašku Goru zbog objave članaka da muslimani ne smatraju Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom Monarhije.
Na temeljima stavova Pokreta, 1906. godine u Slavonskom Brodu održava se sastanak muslimanskih autoriteta iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Većina učesnika sastanka tražila je da se autonomna borba proširi na pitanje političkih sloboda i uređenje agrarnih odnosa.
Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju prestavlja historijsko značenje u historijskoj i političkoj misli muslimana koji ih je politički mobilisao i podsticao na otpor protiv tadašnjeg režima. Svoju opozicionu akciju vodstvo bošnjačkog autonomnog pokreta pravdalo je potrebom da se na taj način muslimanii održe i očuvaju s obzirom na kontinuirane napade na sam njihov integritet.
Završetak borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju značilo je političko organiziranje konstituisano na principu tadašnjih građanskih političkih stranaka. Borba za vjersko-školsku autonomiju okončana je priznavanjem aneksije od strane vodstva Muslimanske narodne organizacije, te opozicioni odnos zamijenjen je prihvatljivim odnosom prema okupatorskoj vlasti.
Adis Holjan
