Rukopis je nastao krajem 14. st. Pisan je pergamentu i brojao je 184 lista + 2 lista u Kalinjinu. Format mu je mala osmina, a cijeli je tekst ispisan jednostupčano. Pripada grupi izgubljenih rukopisa. Pripadao je beogradskom historičaru Panteliji Srećkoviću i za njegovog života bilo je dostupno pa ga je u nekim aspektima obradio M. N. Speranski 1902. godine. Na osnovu pojedinih jezičkih osobina u literaturi se rukopis locira u istočniju ili srednju Bosnu. Rukopis je najvjerovatnije nakon 1902. godine izgubljen u Narodnoj biblioteci u Beogradu. U vrijeme kada ga je Speranski imao u rukama kodeks je bio značajno oštećen, nedostajao mu je početak, tj. gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, također i značajan dio Evanđelja po Ivanu. U sredini su teksta, također, nedostajali mnogi listovi, s tim što dva lista u Kalinjinu sadrže i jedan dio Evanđelja po Mateju (Mt. 21:44–22:35).
Rukopis je privlačio pažnju istraživača po naknadno i drugom rukom dodanim glosama na marginama. Speranski je objavio sve glose 1902. godine. Rukopis ima šesnaest glosa, a najviše ih je u Evanđelju po Luki, jedna u Evanđelju po Marku te šest uz Evanđelje po Ivanu. Speranski navodi da se radi o bogato iluminiranom rukopisu. Ukupan broj glosa u Srećkovićevom evanđelju je 16. U novije je vrijeme tzv. Treće beogradsko četveroevanđelje identificirano kao dio izgubljenoga Srećkovićevoga četveroevanđelja.
Erma Ramić Kunić
