U toku unutrašnjih nereda, do kojih je došlo nakon smrti bana Stjepana I, Mladen Šubić, hrvatsko-ugarski velikaš kojega je njegov otac Pavao imenovao za gospodara Bosne, ponovo je oružjem krenuo na Bosnu i pod svoj patronat uzeo Stjepanovog sina, budućeg bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Međutim, po okončanju borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje, novi kralj Anžujac, Karlo I Robert, postepeno ruši i obuzdava moć jednog po jednog osamostaljenog hrvatskog i ugarskog velikaša („oligarha“), a među njima i snažne porodice Šubić. Stjepan II u tome je vidio priliku da izađe iz sjene Šubića, te se radi toga sasvim logično vezao za snažnog i odlučnog Anžujca.
U borbi protiv Mladena Šubića ban Stjepan II Kotromanić uspio je na svoju stranu privući i neke njegove dotadašnje vazale u Donjim Krajima, na prvom mjestu uticajne knezove Stipaniće Hrvatiniće, koji su držali tvrdi grad Ključ. Bitkom u Policama (kod Splita) kralj Karlo Robert nanio je odlučujući poraz Šubićima i tako srušio njihovu dotadašnju moć. Time je ujedno okončana i njihova vlast u Bosni. U neredima koji su nastali slomom Šubića, ban Stjepan II nije pristao uz hrvatsku vlastelu, koja je ustala protiv kralja, već je stao na kraljevu stranu, čime je sebi i svojoj državi osigurao dobre i čvrste odnose sa ugarskim dvorom. On je tako na jabolji mogući način iskoristio političke posljedice sloma Šubića. U banu Stjepanu II Bosna je, poslije dužeg vremena, dobila vladara izrazite političke mudrosti i državnika koji je odlučnim i krupnim potezima uveo svoju zemlju u glavne tokove balkanske politike.
Za samo četiri godine, od 1322. do 1326. ban Stjepan II Kotromanić konačno je Bosni pripojio Donje Krajeve (Bosanska krajina), oblasti Usoru i Soli, župe Duvno, Livno i Glamoč, zatim primorje od Neretve do Cetine, te na kraju Humsku zemlju. Tako je Pribisav „dijak bana Stipana“ mogao već oko 1323. zapisati da njegov gospodar drži zemlju „od Save do mora, od Cetine do Drine“. Time su za vrijeme Stjepana II Kotromanića trajno uobličene teritorijalne konture savremene Bosne.
Za duge i srazmjerno mirne vladavine bana Stjepana II Kotromanića, Bosna je i privredno ojačala. U to vrijeme Sasi otvaraju u Bosni rudnike, uglavnom plemenitih metala, čija je proizvodnja u Evropi tada bila u zastoju. To daje podsticaje trgovini sa Dubrovnikom i drugim gradovima s obje strane Jadrana. Na toj rudarsko-trgovačkoj osnovi u Bosni se postepeno uobličuju gradska naselja srednjoevropskog tipa. Polahko izrasta i domaći trgovački i poslovni sloj, prije svih među samom bosanskom vlastelom, koja je imala najviše koristi od teritorijalnog širenja i privrednog uspona Bosne.
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK „Preporod“, Sarajevo 1997.
