Mevlud na Bjelašnici predstavlja dugogodišnju tradiciju koja je imala i ima veliko značenje za vjernike ovog planinskog područja. Održava se u ljetnom periodu, pretežno nedjeljom, kada su vremenske prilike povoljne i kada ljudi, nakon obavljenih poljskih poslova i svakodnevnih obaveza, imaju mogućnost da se okupe u većem broju. Tada džamije na Bjelašnici postaju središte vjerskog i društvenog života, a mevlud je prilika da se kroz zajedničku molitvu i učenje održi i osnaži veza sa vjerom i tradicijom.
Uoči mevluda, džematlije zajedno uređuju džamiju i njenu okolinu, čisti se harem, uređuje prilaz, pripremaju prostori za goste i učače. Na sam dan mevluda, džamija bude ispunjena džematlijama, ženama, djecom i omladinom, dok se ispred okupljaju oni koji ne stanu unutra. Program započinje učenjem Kur’ana i mevluda, a imami i vaizi obraćaju se prisutnima podsjećajući na vrijednost vjere, zajedništva i međusobnog pomaganja. Posebnu toplinu daju ilahije koje uče djeca i mladi, što ostavlja dubok trag u srcima prisutnih. Mevludi nisu bili samo povod okupljanja, već tradicionalni susret ljudi ovog kraja, koji se, u skladu sa lijepom bošnjačkom tradicijom, koristi za veličanje Allaha dž. š. i donošenje salavata na Poslanika Muhammeda s. a. w. s.
Mevlud na Bjelašnici tako je kroz decenije postao mnogo više od vjerskog obreda. On je spojio džemat, učvrstio zajedništvo i dao posebnu vrijednost džamijama koje su u planinskim selima bile centar života. U njima se nije samo klanjala molitva, već se učila i mektebska nastava, donosile važne odluke i gradila svijest o zajedničkoj pripadnosti. Mevludi su upravo bili trenuci kada se ta pripadnost najviše osjećala, jer su okupljali i one koji su se iselili u gradove, ali su se u ljetnim danima vraćali rodnom kraju, svojoj džamiji i svom džematu.
Nakon vjerskog dijela, okupljanje se nastavlja u narodnom duhu. Uobičajeno je da se organizuje teferič na proplancima, gdje se uz pjesmu, igru i druženje nastavlja radost zajedničkog dana. Na tim mjestima priprema se hrana, peku se jagnjad, dijeli se kahva i slastice, a razgovori i smijeh odjekuju do kasnih sati. Takva okupljanja nisu bila samo puka zabava, već i način da se sačuvaju običaji, da se mladi međusobno upoznaju, a stariji prenesu svoja iskustva i priče iz prošlosti.
Teferići na Bjelašnici nisu mogli proći bez narodnih igara i veselja, jer je teferič bio mjesto gdje se uz vjersko slavlje njegovala i narodna tradicija. Uobičajeno je bilo da se momci i djevojke hvataju u veliko narodno kolo, koje se formiralo na livadi, a uz zvuke igrali bi do kasno u noć. Kolo je bilo prilika da se pokaže mladost, snaga i veselje, ali i da se mladi upoznaju i zbliže. Osim kola, priređivala su se i razna nadmetanja od koji su najpoznatije bilo bacanje kamena s ramena, kojim su se mladići mjerili u snazi i izdržljivosti, što je izazivalo veliku pažnju okupljene raje i uvijek donosilo mnogo smijeha i navijanja.
Na teferičima se isticala i ljepota narodnih nošnji. Žene i djevojke oblačile su ukrašene dimije, vezene košulje, kecelje i svilene marame, dok su muškarci nosili čakšire, prsluke, bjelakpe, francuzice i fesove. Ta raznolikost boja i ukrasa davala je posebnu svečanost i ljepotu okupljanju. U kolu i pjesmi nošnje su živjele i podsjećale na stare običaje koji su se prenosili s koljena na koljeno.
Pjesma ganga je bila neizostavan dio teferiča. One su pjevale snažno, iz grla, u više glasova. Gange su bile izraz narodne duše, pjevale su se o ljubavi, ponosu, prirodi i životu, a njihovo odjekivanje planinskim proplancima davalo je osjećaj jedinstva i snage zajedništva. Ljudi su znali reći da nema pravog teferiča bez gange, jer one nose duhovnu i emotivnu dimenziju okupljanja.
Teferići su bili više od zabave. Oni su bili simbol narodnog života, očuvanja tradicije i zajedništva. U njima su se spajale vjera, radost i običaji, a narodno kolo, pjesma ganga igre ostajali su u sjećanju kao obilježja tih dana.
Mevludi i teferiči na njelašničkim selima čuvali su vjeru i zajedništvo, jer se kroz učenje mevluda, zikr, salavate i dove njegovala duhovna snaga naroda, dok se kroz teferič izražavala radost života, ljubav prema tradiciji i međusobna povezanost. Zbog toga se govorilo da su mevlud i teferič dva lica iste radosti, jedno okrenuto vjeri, a drugo narodu, običaju i druženju.
Ono što je na kraju bitno naglasti da je nastavljena tradicija da se ovi susreti održavaju i danas, kako bi se sačuvalo sjećanje na prošlost i prenijela lijepa bošnjačka tradicija budućim generacijama. U saradnji sa Islamskom zajednicom, Medžlisom Sarajevo, redovno se organizuju mevludi i okupljanja u džamijama na Bjelašnici, uz nastojanje da se zadrži i duhovna i društvena dimenzija ovih događaja. Na taj način se povezuju mještani, potomci iseljenih, ali i gosti iz drugih krajeva, pa mevlud i teferič i danas ostaju simbol zajedništva, vjere i kulturnog identiteta ljudi ovog planinskog kraja.
Adis Holjan
