Na lijevoj obali Miljacke, na padinama sarajevskog naselja Bistrik, smješteno je jedno od najposebnijih i najmističnijih mjesta glavnog grada Bosne i Hercegovine – Turbe sedam braće, poznato i pod osmanskim imenom Jedileri, što na turskom znači upravo to – “sedmerica”. Iako bi se na prvu moglo pomisliti da se radi o sedmerici rođene braće, historija i predanja svjedoče drukčije – ono što ih je povezivalo nije krv, nego sudbina. Sudbina nepravedno pogubljenih, zaboravljenih i kasnije – kroz vjerovanja i poštovanje naroda – uzdignutih u simbol nevinosti, vjere i nade.
Priča o ovom turbetu vodi nas daleko u prošlost, u 15. stoljeće, kada je sultan Mehmed II Fatih ušao u Bosnu 1463. godine. U njegovoj pratnji nalazio se i jedan šejh, čovjek od vjere, koji se nastanio u Sarajevu. Nakon smrti, ukopan je u dvorištu vlastite kuće na Bistriku. Nekoliko decenija kasnije, 1494. godine, dvojica putujućih derviša stigla su u grad, ali su optužena za krađu i pogubljena. Građani su vjerovali da je presuda bila nepoštena, da su ljudi pogubljeni nevini, pa su ih pokopali uz mezar onog prvog šejha. Tako su već tada tri nepravdom pogođene duše našle mir na istom mjestu.
Stoljeće i po kasnije, Sarajevo je doživjelo jednu od svojih najvećih tragedija. Godine 1697., austrijski princ Eugen Savojski izveo je iznenadni pohod na grad, koji je tada brutalno spaljen i razoren. U strahu i bijesu, tadašnji bosanski namjesnik Mustafa-paša Dalbatan optužio je četvericu vojnih zapovjednika da nisu dovoljno branili grad i naredio njihovo pogubljenje. Iako historijski nejasno, narod je i za njih vjerovao da su stradali nevini, više kao žrtve političke panike nego zbog stvarne krivice. Njihovi mezari pridruženi su trojici već ukopanih, a mjesto je postalo poznato kao „Jediler turbesi“ – Turbe sedmerice.
Legenda kaže da su se iznad mezara počele pojavljivati svjetlosti (nur), što je narod protumačio kao znak njihove svetosti. U znak poštovanja, stanovnici Bistrika su prvo podigli ogradu, zatim i krov od šimle, a kasnije i pravo turbe. Današnji izgled turbe duguje Sulejman-paši Skopljaku, bosanskom valiji koji je 1815. godine naredio da se mezarje uredi, ogradi zidom i da se uz njega izgradi prostorija za turbedara, osobu zaduženu za brigu o turbetu. Kompleks je dopunjen džamijom Sedam braće, koju je još 1539. godine podigao Čohadži hafiz Sulejman.
U 19. stoljeću, Turbe Sedam braće postaje i centar duhovnog života. Šejh Sejfulah Iblizović, učenik iz Carigrada i Burse, osniva tu Jedilersku tekiju koja je pripadala nakšibendijskom sufijskom redu. Zikrovi i učenja su se odvijali redovno, a izgrađena je i nova semahana. Tekija je djelovala sve do 1937. godine, kada je porušena, a na njenom mjestu izgrađena zgrada Čokadži vakufa.
Danas, Turbe sedam braće živi u sjećanjima i navikama generacija. Sarajlije, ali i brojni posjetioci iz cijele Bosne i Hercegovine i strani turisti i dalje dolaze da prouče Fatihu, ostave sadaku i zamole Boga za ispunjenje želje. Mnogi tvrde da su im se želje ispunile, a narodno vjerovanje kaže da se turbe ne smije napustiti istim putem kojim se došlo. Prve riječi koje se čuju na povratku smatraju se porukom – Božijim znakom.
Iako islam ne propisuje obraćanje umrlima, praksa pokazuje da narod ovdje dolazi ne da se obraća onima pod zemljom, nego da – ispred njihovih mezara – upute dovu Allahu, jer su ukopani u ovom turbetu postali simbol nevine patnje i Božije pravde. Oni su postali braća po nepravdi i braća po vjeri – povezani ne krvlju, već zajedničkom sudbinom.
Turbe Sedam braće na Bistriku nije samo vjerski spomenik nego i zanimljiv primjer bošnjačke kulturne tradicije i dokaz koliko je u narodu snažan osjećaj za pravdu i poštovanje prema nedužnima.
