Turhan Emin-begova džamija je najstarija džamija u Bosni i Hercegovini. Nalazi se u Ustikolini. Kvadratnog je oblika sa vanjskim dimenzijama 13,30 m x 14,5 m. Nije poznato ko je osnivač ove džamije kao ni godina gradnje.
Prema narodnom predanju, džamiju je sagradio Turhan Emin beg oko 1448. godine koji je ukopan u haremu na Presjeci kod Ustikoline. U Drugom svjetskom ratu džamija je uništena, ali je ubrzo obnovljena.
Osmanski putopisac Evlija Čelebija prolazeći ovim krajevima 1664. godine spominje u Ustikolini, između ostalog, jednu džamiju, mesdžid i tekiju. Džamija je ponovo uništena početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu a obnovljena je 2007. godine.
Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini, najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, stoji kao tihi svjedok stoljeća povijesti, od osmanskih osvajanja do Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Smještena na obalama Drine, ova bogomolja, prema narodnoj predaji sagrađena u 15. stoljeću, preživjela je ratove, požare i rekonstrukcije, simbolizirajući trajnost vjere i kulturnog identiteta Bošnjaka.
Njezina prva temeljita obnova, završena šestog oktobra 1956. godine, označila je trenutak kada je ovaj spomenik kulture, unatoč četničkom paljenju 1941. ponovo zasjao pod stručnim nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika. Obnovljena je ponovo 2007. godine, nakon razaranja u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ustikolina, nekada značajno središte na raskršću trgovačkih putova, bilježi svoje tragove još u srednjem vijeku. Prema „Kronici Popa Dukljanina“, već 895–896. godine Časlav je na Cvilinskom polju pobijedio Mađare, dok dubrovačka kolonija 1399. i carinarnica 1413. svjedoče o gospodarskom značaju mjesta.
U osmansko doba, Ustikolina postaje vojvodaluk hercegovačkog sandžaka, kako bilježi Evlija Čelebija 1664., opisujući kasabu s 176 kamenih kuća, džamijom, hamamom, tekijom i vinogradima. Od svih tih građevina, samo je Turhan Emin-begova džamija preživjela zub vremena, postavši najstariji sačuvani islamski spomenik u Bosni i Hercegovini.
Prema narodnoj predaji, džamiju je podigao Turhan Emin-beg, osmanski zapovjednik koji je, prema nekim izvorima, djelovao u prvim godinama osmanskog osvajanja Bosne (1463–1466). Međutim, istraživanja Mehmeda Mujezinovića, objavljena 1950-ih, bacaju svjetlo na dileme o njezinu podrijetlu. Mujezinović upozorava da natpis na nišanu na šehitskoj nekropoli Presjeci, koji povezuje Turhan Emin-bega s džamijom, vjerojatno potječe iz 969. hidžretske godine (1561/62.), a ne iz 869. (1465.), jer Hercegovački sandžak nije postojao prije 1470.
Ova činjenica dovodi u pitanje da je Turhan Emin-beg bio graditelj, sugerirajući da je narodna predaja možda zamijenila pravog osnivača s kasnijim imenom. Unatoč tomu, džamiju se smatra najstarijom u zemlji, vjerojatno sagrađenom ubrzo nakon osmanskog osvajanja 1463.
Prvo veliko iskušenje džamija je doživjela 1941. godine, kada su je četnici zapalili 29. novembra, uništivši značajan dio njezine unutrašnjosti. Mještanke su herojskim naporima uspjele ugasiti požar i spasiti dio imovine, no džamija je ostala oštećena.
Nakon Drugog svjetskog rata, mještani su bili spremni sami je obnoviti, ali je Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu prepoznao njezin značaj, uvrstivši je na listu prioriteta. Obnova, započeta 1953. i završena 1956. godine, koštala je 1.600.000 tadašnjih dinara iz državnog proračuna, uz doprinos mještana koji su prikupili skromna sredstva i sudjelovali u radnim akcijama.
Na dan otvaranja, šestog oktobra 1956. godine, džematlije su donirale 50 ćilima i serdžada. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu džamija je ponovo srušena, ovaj put potpuno. Obnovu započetu nakon rata pratile su finansijske poteškoće, jer su mještani-povratnici imali ograničena sredstva.
Država je inzistirala na rekonstrukciji prema izgledu iz 1992. godine, no tek 2007. goidne, sedmog jula, džamija je ponovo otvorena.
Turhan Emin-begova džamija nije samo arhitektonski spomenik; ona je simbol otpornosti i kontinuiteta islamskog naslijeđa u Bosni. Njezina historija, obilježena razaranjima i obnovama, odražava sudbinu naroda koji ju je čuvao. Kao što je Alija Nametak 1940. zapisao, njezina „vitka i elegantna munara“ i danas svjedoči o vječnosti islama na ovim prostorima.
Nedim Hasić
