Ban Tvrtko I Kotromanić započeo je svoju vladavinu 1353. godine, u znatno izmijenjenim spoljnim i unutrašnjim okolnostima u odnosu na one kakve je imao njegov prethodnik Stjepan II. Nakon iznenadne smrti cara Stefana Dušana pokazalo se koliko je njegovo prostrano carstvo iznutra bilo nestabilno. Srpska vlastela, u stalnom nezadovoljstvu usljed jačanja vladareve moći, kao da je jedva dočekala da sa političke scene nestane snažne i autoritarne ličnosti Stefana Dušana, pa je poslije njegove smrti izazvala pravi nered u zemlji. U tim okolnostima, Bosni sa istoka nije prijetila opasnost. Sa zapadne strane se, međutim, ugarski kralj Ludovik, nakon što je slomio moć krupne hrvatske vlastele, okrenuo prema Bosni, koju je nastojao dovesti u poziciju zavisnosti od ugarske krune. Ludovik je prvo prisilio Tvrtka I da mu ustupi zapadni Hum sa trgom Drijeva, kao navodni miraz svoje žene Elizabete. Da bi uzdrmao bosansku državu, Ludovik je podržavao partikularizam bosanskih velikaša, posebno Hrvatinića u Donjim Krajevima. Prilikom zaključenje Zadarskog mira 1358. godine, Ludovik je odredio da Dubrovnik, umjesto bosanskom banu, ubuduće njemu plaća „stonski dohodak“, od pet stotina perpera godišnje, kao naknadu za ustupljeni Pelješac. Na kraju je, nakon skoro stogodišnjeg zatišja, pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevajući njihov progon. Stoga je 1363. Ludovik otpremio na Bosnu dvije križarske vojske. Jednu vojsku, koja je od Sane nastupala prema Jajcu, vodio je lično kralj Ludovik, dok je vođstvo druge, koja je provalila u oblasti Usore i Soli, povjerio svom dvorskom palatinu Nikoli Katu. Tvrtko je sa svojim jedinicama porazio obje vojske: Ludovikovu na plivi kod Jajca, a onu drugu kod Srebrenika. Ludovik je od svog dolaska na vlast znao samo za pobjede, od srednje Ebrope i Italije do Dalmacije i Bugarske, ali je u križarskom pohodu na Bosnu pretrpio težak poraz. Njegova se vojska povlačila u takvom neredu da je tom prilikom izgubljen čak i ugarski kraljevski pečat.
Iako se Tvrtko nadao da će nakon ovih pobjeda brzo i efikasno ujediniti državnu politiku i društvo u cjelini, dio vlastele se februara 1366. otvoreno pobunio protiv njega. Ipak, uz pomoć ugarskog kraljevskog dvora Tvrtko je „po milosti Božjoj ban bosanski“, do 1369. uspio uspostaviti i učvrstiti punu vlast u zemlji.
Nakon što je ponovo zagospodario cijelom Bosnom, ban Tvrtko I bosansku je državu uspio proširiti prema istoku, tako da je njenim granicama obuhvaćeno gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom zauzeo je primorske župe Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je granicu Bosne pomjerio do Boke Kotorske. U sastav Bosne ušao je i današnji Sandžak, odnosno ranofeudalna Raška, kao jezgro bivše nemanjićke države. Budući da je u tom trenutku raspolagao većom snagom nego bilo koji oblasni gospodar u Srbiji, Tvrtko je odlučio okruniti se dvostrukom krunom i postati kraljem Bosne i Srbije.
Vjerovatno u oktobru 1377. Tvrtko se u manastiru Mileševa kod Prijepolja okrunio za kralja „Srbljem i Bosne i Primorja i zapadnim stranam“, te počeo „s Bogom kraljevati“ – čime je postao prvi bosanski kralj. Njegovu kraljevsku krunu odmah su priznali svi najvažniji srpski oblasni gospodari, zatim Dubrovnik, Venecija i ugarski dvor. Nakon smrti ugarskog kralja Ludovika, Tvrtko je uspio još više proširiti bosansku državu. 1390. godine predali su mu se gradovi Split, Trogir i Šibenik, sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom, ugarska kruna mu je priznala pravo na Kotor, a sam Tvrtko je utemeljio Novi (Sveti Stefan) na ulazu u Boku, te Brštenik kod Opuzena, kao osnovu za izgradnju brodogradilišta I razvoj bosanske flote. Nakon što je zagospodario cijelim jadranskim obalnim pojasem, od Kotora do ušća Zrmanje (sa izuzetkom Zadra i Dubrovnika), Tvrtko I Kotromanić proširio je svoju titulu, nazvavši se “po milosti Božjoj slavnim kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.
Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj, umro je 1391. godine, a njegova smrt označila je završetak uspona bosanske države I početak njenoga kraja.
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK „Preporod“, Sarajevo 1997.
